Historija nam, dakle, sama po sebi ne može dati konačan odgovor na pitanje da li je pronjemački stav u današnjem vremenu ispravan ili pogrešan. U pojedinim historijskim razdobljima, poput 1878. ili 1992. godine, Njemačka je imala ulogu koja se može ocijeniti pozitivnom, dok je u drugim trenucima, kao što su 1914. ili 1941., njezina politika ostavila duboko negativne posljedice.
Zato procjena savremene uloge Njemačke ne može počivati isključivo na historijskim analogijama. Potrebno je uzeti u obzir aktuelni politički kontekst, interese država, međunarodne odnose i konkretne poteze koji se danas povlače. Tek kombinacijom historijskog iskustva i analize sadašnjih okolnosti moguće je donijeti uravnotežen sud.
Njemački kancelar Friedrich Merz je u autorskom tekstu za Foreign Affairs najavio ambiciozan i dalekosežan plan vojne i odbrambene politike za svoju zemlju. On je istakao da će Njemačka u narednim godinama uložiti stotine milijardi eura u modernizaciju svojih oružanih snaga i infrastrukture, s ciljem da Bundeswehr postane najveća konvencionalna vojska u Evropi sposobna da odgovori na prijetnje poput ruske agresije.
Pored ulaganja u vojne resurse, Merz zagovara i jačanje evropske odbrambene suradnje, smanjenje zavisnosti od stranih sila i veću stratešku autonomiju Evrope u okviru NATO-a — što je centralni dio njegove vizije za buduću sigurnosnu politiku kontinenta.
Za razliku od papirnatih reformi, ovo što najavljuje Merz predstavlja istinsku promjenu. Teško je dočarati – ako je uopće i potrebno dočarati – šta za Evropu znači to da se Njemačka ponovo naoružava. U svijetu u kojem poznajemo
Još prije deset godina, Hans Kundnani upozoravao je na, tada pomalo potisnut, značaj vojne moći u međunarodnim odnosima. U tekstu objavljenom u časopisu Foreign Policy, doveo je u pitanje pretpostavku da je ekonomska snaga sama po sebi dovoljna za ostvarivanje političkog uticaja.
Kroz provokativno pitanje – „Merkel i čija vojska?“ – aludirao je na dilemu da li Njemačka, uprkos svojoj ekonomskoj dominaciji pod vodstvom Angela Merkel, raspolaže adekvatnim vojnim kapacitetom koji bi pratio njen politički i finansijski značaj u Evropi i svijetu.
Danas se, čini se, nazire odgovor na pitanje ko će biti ključni politički faktor u Evropi:
Friedrich Merz i snažnije profilisana njemačka vojska. Takav zaokret u Berlinu ujedno predstavlja i jasan signal odgovora na dugogodišnje zahtjeve iz Washingtona da evropski saveznici preuzmu veći dio tereta kolektivne sigurnosti.
Tu poruku je nedavno sažeo američki državni sekretar Marco Rubio na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, naglašavajući da Sjedinjene Države žele saveznike koji raspolažu stvarnom snagom odvraćanja. „Želimo saveznike“, poručio je, „koji imaju toliko snage da se nijedan protivnik nikada ne bi doveo u iskušenje da testira našu kolektivnu moć.“
Rubio je pritom istakao da Washington ne traži partnere opterećene osjećajem krivnje ili historijskog srama, već države koje su samosvjesne, ponosne na svoju kulturu i nasljeđe, te spremne i sposobne da, zajedno sa SAD-om, brane zajedničke vrijednosti i civilizacijsko naslijeđe. U tom kontekstu, najavljena transformacija njemačke odbrambene politike dobija šire geopolitičko značenje.
Dvije srpske pozicije o Njemačkoj
U isto vrijeme, kada je njemački kancelar objavio navedeni članak, neformalni vođa Republike Srpske Milorad Dodik je, na svečanoj akademiji povodom Srpskog ustanka, govorio o tendenciji Nijemaca da diktiraju način života na našim prostorima, podcrtavajući da nije slučajno većina visokih predstavnika dolazila iz Njemačke i Austrije.
Prema njegovoj ocjeni, Nijemci „ovaj prostor smatraju svojim“, a kao dokaz naveo je nedavne izjave Friedrich Merz u Londonu, u kojima je istakao da je Balkan za Njemačku strateška zona interesa. Odbacujući članstvo u Evropskoj uniji kao cilj, Milorad Dodik je poručio da srpski narod ne želi biti dio „onoga što im gradi germanski politički krug“, te je za kratkoročni cilj naveo vraćanje nadležnosti koje su Republici Srpskoj pripadale po izvornom Dejtonskom sporazumu.
S druge strane, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se s Merzom i njemačkim ministrom vanjskih poslova Johann Wadephul, poručivši da je Njemačka jedan od najvažnijih strateških partnera Srbije i da Beograd namjerava dodatno jačati bilateralne odnose s Berlinom. Ove izjave predstavljaju potpuno drugačiju percepciju u odnosu na Dodikove tvrdnje, naglašavajući različite pristupe i prioritete u regionalnoj politici.
Velikosrpska germanofobija i pronjemački realpolitik
Dodikovo stajalište odražava dugogodišnje velikosrpsko gledište koje se razvilo još u 19. stoljeću, kada je Srbija pokušavala konkurirati Austro-Ugarskoj na području današnjeg Zapadnog Balkana. Ovo se mišljenje dodatno osnažilo iskustvima iz Prvog i Drugog svjetskog rata, a 1990-ih je, po srpskoj interpretaciji, Njemačka navodno imala ključnu ulogu u razbijanju Jugoslavije.
Sličan stav u aktuelnom političkom kontekstu iznio je i Milo Lompar, mentor Studentskog pokreta u Srbiji. On je istakao da Amerikanci cijene njemačku spremnost da preuzme finansiranje rata u Ukrajini, te da bi po istom modelu mogli dati Berlinu veću slobodu djelovanja na evropskom tlu. Lompar je upozorio da bi to moglo dovesti do njemačke dominacije na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, a potencijalno i u Srbiji.
Bošnjaci i Njemačka
Bošnjačko historijsko iskustvo s Njemačkom znatno se razlikuje od srpskog. Za razliku od Beograda, Sarajevo nikada nije imalo ambicije niti priliku da postane regionalni hegemon i natjecatelj Njemačkoj, pa interesi Bošnjaka nikada nisu bili u direktnom sukobu s njemačkim, za razliku od srpskih interesa.
Štaviše, Berlinski kongres je omogućio Bošnjacima u Bosni i Hercegovini da izbjegnu sudbinu koju je muslimansko stanovništvo doživjelo u Srbiji.
Godine 1917. Šerif Arnautović u Memorandumu upućenom caru Karlu iskazao je snažnu vjeru da Bosna i Hercegovina može dobiti autonomiju unutar Austro-Ugarske monarhije, dok je istovremeno smatrao da takav razvoj nije moguć u okviru buduće Jugoslavije. Iskustvo prve Jugoslavije potvrdilo je njegovu procjenu.
U novom istorijskom kontekstu, slična pronjemačka uvjerenja pojavila su se 1941. među kolaboracionistima okupljenim oko Uzeir-aga Hadžihasanović, ali su njihova očekivanja brzo demantovana. Bosna i Hercegovina u okviru federativne Jugoslavije stekla je status republike i znatno više prava nego što su kolaboracionisti tražili od Hitlerove Njemačke.
Raspad SFRJ ponovo je pokazao važnost vanjske politike. Njemačka je tada stala uz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kao žrtve velikosrpske agresije, te je imala ključnu ulogu u procesu njihovog međunarodnog priznanja, a kasnije, 1995. godine, u oblikovanju evropske politike prema jugoslovenskoj krizi.
Dio bh. komentatora prosrpsku poziciju Francuske i Velike Britanije u periodu 1991–1995 tumači kroz vjerski aspekt, često citirajući izjavu bivšeg američkog predsjednika Bill Clinton iz transkripata, u kojoj se navodi da su neki evropski zvaničnici agresiju na Bosnu i Hercegovinu opisivali kao „bolnu, ali realnu obnovu kršćanske Evrope“.
Ovaj pregled pokazuje da je odnos evropskih sila prema Balkanu kroz historiju bio duboko povezan s kombinacijom geopolitičkih interesa, vjerskih interpretacija i unutrašnjih političkih prilika, što oblikuje i današnje razumijevanje regionalne sigurnosti i međunarodnih saveza.
Nedavno je Mirnes Kovač u knjizi Kraljevi i predsjednici prenio cijeli Clintonov iskaz: „Rekao je da je francuski predsjednik François (sic!) Mitterrand bio posebno otvoren u tvrdnji da Bosna ne pripada, te da su britanski dužnosnici također govorili o ‘bolnoj, ali realnoj obnovi kršćanske Evrope’.”
Mnogi komentatori na ovom mjestu obično završavaju citat, no važan dio Clintonove poruke dolazi u narednoj rečenici: „Nasuprot Britaniji i Francuskoj, rekao je, njemački kancelar Helmut Kohl je, između ostalih, podržao inicijative za preispitivanje embarga Ujedinjenih naroda na oružje — djelomično neuspješno, jer Njemačka tada nije imala mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a.”
Ovaj nastavak naglašava ključnu ulogu Njemačke u pokušaju da se međunarodna politika prema Bosni i Hercegovini preusmjeri, za razliku od stavova Francuske i Velike Britanije, čime se ističe kontinuitet njemačkog angažmana u regionalnim pitanjima.
Zajednički njemačko-bošnjački interes
Suprotno uvjerenjima ekstremnih nacionalista, historija pokazuje da ne postoje trajno dobri ili trajno loši akteri na svjetskoj sceni. Nacije koje su nekada počinile genocid danas mogu igrati ključnu ulogu u njegovom sprječavanju.
Ipak, postoje određene istorijske konstante: jedna od njih je da Njemačka nikada nije stala uz velikosrpski projekt niti ga podržavala.
Historija nam sama ne može reći je li pronjemački stav danas ispravan, jer je Njemačka u različitim periodima igrala i pozitivnu (1878, 1992.) i negativnu ulogu (1914, 1941.). Procjena sadašnje uloge Njemačke zahtijeva analizu suvremenog konteksta.
Danas Njemačka, za razliku od Rusije, stoji uz međunarodni poredak, liberalnu demokratiju i postojeće granice u Evropi, što uključuje i podršku teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine te protivljenje revizionističkim projektima poput secesije Republike Srpske.
Zajednički interesi Berlina i bošnjačkog faktora sažimaju se u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH.
Razlike se mogu pojaviti u nijansama: za Njemačku to znači stabilnost i funkcionalne institucije, dok bošnjački faktor može težiti jačanju države kroz smanjenje blokada i ustavne reforme. Ipak, čak i uz takve razlike u pristupu, ova formula pruža čvrstu osnovu za povjerenje i partnerstvo, jer se jasno suprotstavlja secesionističkim i velikosrpskim projektima.
Ključno će biti pitanje njemačko-ruskih odnosa, nakon završetka rata u Ukrajini. Podsjetimo, nekada su ti odnosi bili takvi da je sadašnji predsjednik Njemačke i nekadašnji ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier 2007. pisao:
“Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.”
Period od 2006. godine do početka rata u Ukrajini označava Dodikovu konsolidaciju vlasti, ali i vrijeme kada se, uprkos provokativnim nastupima, nije usudio proglasiti secesiju.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, tadašnja ministrica vanjskih poslova Njemačke Annalena Baerbock, polemišući s frazom Franka-Waltera Steinmeiera, istaknula je da evropski sigurnosni interesi ne mogu biti ostvareni u saradnji s Rusijom, već kroz suprotstavljanje njenoj agresiji. U tom kontekstu, u javnosti se pojavila nada da bi Dodikova politika mogla biti ograničena ili korigovana intervencijom SAD-a i Njemačke.
Četiri godine kasnije, čelnik nove njemačke vlade Friedrich Merz poručuje da je Rusija najveći susjed Evrope i da Njemačka teži miru i ravnoteži u odnosima s njom. Drugim riječima, Berlin se postepeno vraća stavu koji je još 2007. definisao Steinmeier, umjerenijem pristupu u odnosu na Rusiju.
U ovoj konstelaciji, bošnjački faktor treba intenzivno sarađivati s Berlinom na očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine, njenoj integraciji u Evropsku uniju i jačanju odbrambene samoodrživosti, prvenstveno kroz ulaganja u namjensku industriju.
To ne isključuje i veći stepen regionalne saradnje, što potvrđuje i njemačka inicijativa Berlinski proces, usmjerena na jačanje stabilnosti i povezivanja država Zapadnog Balkana.
