Stvari su se promijenile, ističe Centar Soufan. Erdoğan je u proteklih pet godina poboljšao odnose sa saudijskim, emiratskim i egipatskim liderima, smanjujući podršku lokalnim islamskim pokretima koje su vlade tih zemalja doživljavale kao prijetnju te naglašavajući zajednički jezik o Iranu, Siriji i drugim pitanjima.

Kao zemlja između dviju regija, Turska je uvijek imala složenu ulogu u geopolitičkim pozicioniranjima. Uz pregršt političkih kriza u burnoj 2025. i još goroj 2026., turski je status samo još više dobio na težini.

“Spremni smo posredovati kako bi se deeskalirala napetost između Irana i Sjedinjenih Američkih Država”, izjavio je početkom prošle sedmice turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan koji je telefonski razgovarao s iranskim predsjednikom Masudom Pezeškijanom o sve snažnijim vojnim tenzijama u regiji. “Turska je spremna igrati ulogu medijatora”, rekao je Erdoğan dok je američki ratni brod uplovljavao u izraelsku crvenomorsku luku Eilat.

Za Tursku je sasvim jasno da ne želi američku intervenciju u svojem neposrednom susjedstvu. Upravo je stabilizirala jednu kriznu zonu – onu u također susjednoj Siriji. No, turski međunarodni angažman puno je širi od posredovanja u Iranu. Erdoğan se već godinama snažno pozicionira na međunarodnoj sceni. Osim razvijene odbrambene industrije, pozicije na “spoju svjetova”, za Tursku najviše igra mogućnost posredovanja.

Svoje posredničke usluge javno je, kao što je poznato, nudila nakon početka rata u Ukrajini jer je njegovala – komplicirane – odnose i s Washingtonom i s Moskvom i s Kijevom. S padom režima Bašara al-Asada pokazala je da može odigrati ključnu ulogu u oblikovanju bliskoistočne regije.

Turskom ulogom na geopolitičkoj sceni pozabavio se i Centar Soufan koji piše o mogućem stvaranju “islamskog NATO-a”, ostvarenim bilateralnim vezama s Amerikom i učvršćivanju turske javnosti nakon što su sirijske snage porazile kurdske borce (američke saveznike) na sjeveru Sirije.

Centar Soufan podsjeća kako je proteklog desetljeća položaj Turske bio znatno drugačiji. Bila je, kako podsjećaju autori, isključena iz regionalnih insajderskih vijeća, a spominjala se najviše u kontekstu kršenja ljudskih prava. SAD ju je smatrao nepouzdanim partnerom. Do 2024. godine u susjedstvu je imala neprijateljski Asadov režim i snažne kurdske paravojske, dok i sama ima veliku kurdsku zajednicu unutar vlastitih granica.

Stvari su se promijenile, ističe Centar Soufan. Erdoğan je u proteklih pet godina poboljšao odnose sa saudijskim, emiratskim i egipatskim liderima, smanjujući podršku lokalnim islamskim pokretima koje su vlade tih zemalja doživljavale kao prijetnju te naglašavajući zajednički jezik o Iranu, Siriji i drugim pitanjima.

Ankara je pozvala arapske zemlje da se ujedine kako bi izvršile pritisak na Izrael u pogledu Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali. Stala je uz zaljevske zemlje po pitanju politike SAD-a prema Iranu, podcrtavajući da kolaps Irana nije pravi put te da treba sklopiti novi nuklearni sporazum. Erdoğan je pritom iznosio sumnje o američkoj posvećenosti regiji, jačajući time stav da je potrebno učvrstiti sigurnosne temelje na lokalnoj razini, piše Soufan.

Ti potezi donijeli su mu bolje odnose sa Saudijskom Arabijom, predsjednikom UAE-a i egipatskim političkim vrhom. Nakon sloma Asadova režima u Siriji Turska je učvrstila status ozbiljnog i pouzdanog igrača u regiji koji bi mogao biti i ključni partner spomenutim zemljama. U prvom redu tu je Turska unovčila svoje savezništvo s Muhamedom al-Šarom. Unatoč postojanju konfliktnih politika u regiji, Erdoğan je 2025. godine na sastancima s Trumpom osigurao Turskoj ključnu ulogu u pomaganju Trumpovu timu s medijacijom na Bliskom istoku.

Navodno je ključnu ulogu Ankara odigrala i prethodnih sedmica dok se kuha nova velika američka intervencija. Centar Soufan navodi kako je sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Egiptom Turska pokušala uvjeriti Washington da bi rušenje režima moglo dovesti do neizvjesnog ishoda. Budući da Turska s Iranom dijeli dugu poroznu granicu, jasno je, navodi se u analizi, da Turska želi izbjeći haos u susjedstvu. U prilog prognozama da će SAD ipak intervenirati u Iranu govori i to da je Turska, procjenjujući da možda neće uspjeti spriječiti udar, ovih dana ojačala svoju granicu s Iranom.

Regionalne sile koje su dosad ignorirale Tursku sad je sve više uključuju u svoje planove. To se odnosi na moguće potpisivanje trilateralnog sigurnosnog sporazuma. Saudijska Arabija bi u svoj sigurnosni pakt, koji je potpisala s Pakistanom, mogla pozvati i Tursku. U slučaju napada na jednu od članica, druge će je braniti. To je potvrdio ministar odbrambene proizvodnje Pakistana Raza Hayat Harraj. On je rekao da se o trilateralnom sporazumu raspravlja već deset mjeseci i spreman je za potpisivanje.

“Bio bi to odvojen, ali sličan sporazum poput bilateralnog sporazuma s Rijadom”, rekao je Harraj za Reuters. Prema Bloombergu, Turska se sporazumu nastojala približiti i ranije. Stručnjak Nihat Ali Özcan​, strateg iz ankarskog think tanka Tepav, objasnio je logiku sklapanja tog saveza. “Rijad donosi finansijski utjecaj, Pakistan nuklearne sposobnosti, balističke projektile i ljudstvo, a Turska ima vojno iskustvo i razvila je odbrambenu industriju”, naveo je.

Problem bi moglo stvoriti nepovjerenje između saudijskog prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana i Erdoğana. “Treba nam povjerenje kako bi se prevladalo nepovjerenje”, rekao je o tome prošle sedmice Hakan Fidan, dodajući kako traju sastanci, ali još nije potpisan sporazum.