Stabilnost Bosne i Hercegovine predstavlja važan ekonomski interes Hrvatske. Takvo okruženje podrazumijeva uređenije i predvidivije tržište, sigurnije investicijske prilike, stabilniji turizam te snažniju i efikasniju regionalnu saradnju.
Poruke koje dolaze iz Republike Hrvatske prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini sve su sličnije, bez obzira dolaze li iz vlasti ili opozicije.
Njihova suština ostaje ista – politički pritisak i insistiranje na rješenjima koja nisu rezultat unutrašnjeg konsenzusa u BiH.
Održavanje konferencija i javno objavljivanje inicijativa o formiranju trećeg entiteta ne djeluju kao pokušaj dijaloga, već kao nastavak politike uslovljavanja – implicitna poruka da će se rješenja nametati čak i protiv volje jednog naroda, piše Murat Tahirović za Preporod.
Stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini predstavlja jasnu i nedvosmislenu reakciju na pokušaje relativizacije odgovornosti za ratne događaje. U tom kontekstu ukazuje se na povezanost tadašnje politike Srbije, često dovođene u vezu s uticajem SANU-a, s projektima koji su rezultirali teškim zločinima, uključujući i genocid nad Bošnjacima tokom sukoba devedesetih godina.
Islamska zajednica je jasno istaknula koliko je porazno da se, “umjesto memoranduma kojima bi se gradilo povjerenje, suočavalo s prošlošću i radilo na integraciji i osiguranju jednakih prava svakog građanina i svakog naroda na svakom dijelu Bosne i Hercegovine, iz Zagreba i Beograda ponovo priziva etnička dominacija samo jednog naroda na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine”.
Postoji nekoliko racionalnih razloga zašto bi Hrvatska trebala odustati od politike koja se doživljava kao ugrožavanje BiH.
Na prvom mjestu, sigurnosni interes, jer je stabilna i funkcionalna BiH najbolji sigurnosni štit Hrvatske.
Zatim njen kredibilitet kao članica EU i NATO-a, jer Hrvatska ima odgovornost da promovira stabilnost, ne podjele. Podrivanje BiH, odnosno slabljenje odnosa s Bošnjacima, otvara prostor drugim globalnim akterima.
Ekonomski interes Hrvatske je stabilna BiH, što znači bolje tržište, sigurnije investicije, sigurniji turizam i jača regionalna saradnja.
I na kraju, historijsko savezništvo BiH i Hrvatske.
Novo savezništvo Hrvatske s Albanijom, Kosovom i djelimično Crnom Gorom, formalno se pravda sigurnosnim razlozima i percepcijom prijetnji iz Srbije, kao i političkim utjecajem iz Mađarske.
Međutim, iz perspektive BiH, takvi savezi mogu izgledati kao: geopolitičko pozicioniranje bez uključivanja BiH, indirektno zaobilaženje BiH, potencijalno “zatvaranje kruga” oko zemlje koja ostaje izvan ključnih sigurnosnih aranžmana. To dodatno otvara prostor za još jače vanjske utjecaje, uključujući Tursku i širi krug muslimanskih zemalja.
Hrvatska zasigurno danas ne bi postojala u sadašnjim granicama da su Bošnjaci, kojim slučajem, prihvatili ponudu Miloševića, ili da su u ratu pripadnici 5. korpusa pokleknuli pred udarima srpskog agresora i bilo bi dobro da se hrvatske političke i vjerske elite probude i pokušaju graditi savez s jedinim i iskrenim saveznikom s kojim ima iskustva i koji pretendira da bude član NATO-a i EU.
Stoga, formiranje trećeg entiteta nosi više rizika i opasnosti nego koristi, produbljivanje etničkih podjela i dodatnu teritorijalnu fragmentaciju BiH, destabilizaciju regiona i otvaranje pitanja granica i presedana, slabljenje NATO perspektive, unutrašnji konflikti usporavaju integracije, gubitak strateškog partnera, odnosno udaljavanje Bošnjaka od Hrvatske.
Zapitajmo se samo kako bi se ponašali u Zagrebu da se u Sarajevu organizira skup u kojem bi se raspravljalo o mogućim političkim i drugim sankcijama protiv Hrvatske i ratnoj odšteti, a na osnovu presuda Suda u Hagu koji je u krivičnoj proceduri utvrdio filigranski precizno i međunarodno validno hrvatsko učešće u ratu u BiH?
Bošnjaci sigurno nisu neprijatelji Republike Hrvatske, niti Hrvata. Naprotiv, historijski su bili među njenim ključnim saveznicima.
Zato, umjesto politike uslovljavanja i podjela, racionalniji pristup bio bi podrška NATO integracijama BiH, jačanje bilateralnog povjerenja, izgradnja zajedničke sigurnosne i političke budućnosti.
Jer, stabilna Bosna i Hercegovina nije prijetnja Hrvatskoj – ona je njen najvažniji strateški interes.
