Finansiranjem RTV “Herceg-Bosne” Vlada Federacije BiH praktično daje institucionalnu podršku medijskoj platformi putem koje se već godinama promovišu politički narativi HDZ-a BiH – od pitanja trećeg entiteta i reinterpretacije ratne prošlosti, do savremenijih konstrukcija u kojima se Bošnjaci prikazuju kao sigurnosni problem.
U okviru programa podrške i razvoja RTV djelatnosti, Federalna vlada odobrila je izdvajanje od 10 miliona KM. Predviđeno je da sredstva budu usmjerena Federalnoj televiziji i RTV “Herceg-Bosne”.
Ministrica prometa i komunikacija u aktuelnom sazivu Vlade Federacije BiH je Andrijana Karić, kadar HDZ-a BiH, čije je ministarstvo nadležno za ovu oblast. Upravo na prijedlog tog ministarstva federalna vlada donosi odluke o raspodjeli subvencija namijenjenih RTV sektoru.
Odluka o dodjeli sredstava određenim RTV servisima pokazuje da Vlada FBiH u ovom slučaju nije predvidjela podršku državnom javnom servisu BHRT, koji se već godinama suočava s ozbiljnim finansijskim problemima i prijetnjom potpunog kolapsa. Međutim, izostanak pomoći BHRT-u nije jedini sporni aspekt poteza izvršne vlasti u većem bh. entitetu.
Lider stranke iz koje dolazi ministrica Karić već duže vrijeme zagovara uspostavljanje televizijskog kanala na hrvatskom jeziku. Taj zahtjev dio je šire političke kampanje u kojoj se često govori o navodnoj majorizaciji Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Na taj način formirana je RTV Herceg-Bosne, televizija čiji naziv mnoge podsjeća na projekt koji je u presudama međunarodnih sudova povezan s udruženim zločinačkim poduhvatom. Ova medijska kuća nastoji se pozicionirati kao svojevrsni javni emiter, između ostalog i kroz model finansiranja u kojem građani koji električnu energiju dobijaju putem Elektroprivrede HZHB uz račun za struju imaju mogućnost uplatiti i “donaciju” toj televiziji.
Osnivači RTV Herceg-Bosne su jedinice lokalne samouprave s većinski hrvatskim stanovništvom. Njeno finansiranje dolazi iz različitih izvora – od grantova i budžetskih izdvajanja do sredstava koja, kako pokazuju odluke Vlade FBiH, uključuju i milionske iznose iz entitetskog budžeta. Takvu raspodjelu sredstava odobrava aktuelna federalna vlast koju čine stranke Trojke i HDZ BiH.
U programskom sadržaju ove televizije često se mogu čuti političke interpretacije i narativi bliski stavovima HDZ-a BiH, uključujući teme poput trećeg entiteta, pitanja konstitutivnosti naroda, odnosa prema takozvanom “političkom Sarajevu” i sličnih političkih interpretacija bosanskohercegovačke stvarnosti.
Na istom mediju gostuju i politički akteri poput Bože Ljubića, koji je u pojedinim nastupima iznosio tvrdnje o radikalizaciji Bošnjaka, dovodeći ih u vezu s Iranom. RTV Herceg-Bosne također često daje prostor analitičarima i samoproglašenim stručnjacima za sigurnost koji iznose teze o navodnom kontinuitetu bošnjačke politike koja, kako tvrde, pokazuje sklonost prema Iranu i ideološkim strujama suprotstavljenim Zapadu.
U takvom diskursu mogu se čuti i ocjene poput tvrdnje da, dok hrvatska i srpska zajednica izražavaju podršku Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu, dio bošnjačke javnosti navodno zauzima stavove bliže Iranu, uz optužbe o širenju protuameričkih i protuizraelskih narativa, često povezivanih s islamističkim ili antisemitskim sentimentima.
“Došlo je do globalne promjene koja je zaoštrila odnos prema islamizmu i zbog toga i političko Sarajevo pokušava biti dosljedno svojim principima i tako dolazi u sukob s judeokršćanskim svijetom te Srbima i Hrvatima u cijeloj regiji.”
Ovakve poruke mogu se čuti u programima RTV Herceg-Bosne, gdje pojedini gosti Sarajevo – a posredno i bošnjačku političku scenu – prikazuju kao politički centar koji navodno gradi bliske odnose s Iranom. U takvim interpretacijama glavni grad Bosne i Hercegovine opisuje se kao svojevrsni političko-sigurnosni problem unutar evropskog prostora.
Diskurs koji se pojavljuje u pojedinim emisijama jasno pokazuje da se kroz političke komentare i analize nerijetko problematizira čitava jedna zajednica. Istovremeno se u tim nastupima naglašava teza da je “Herceg-Bosna” ključni identitetski okvir bez kojeg, kako se tvrdi, hrvatski narod ne bi opstao u Bosni i Hercegovini. Pri tome se često zanemaruje činjenica da su čelnici nekadašnje političke strukture tzv. Herceg-Bosne pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđeni na ukupno više od jednog stoljeća zatvorskih kazni.
Posebnu težinu ovakvom sadržaju daje način finansiranja same televizije. RTV Herceg-Bosne djelimično se finansira javnim novcem, što znači da i građani Federacije BiH – uključujući i one koji se u takvim emisijama prikazuju u negativnom političkom ili ideološkom kontekstu – posredno učestvuju u finansiranju tog medijskog prostora.
Paradoks postaje još izraženiji kada se uporedi sa stanjem državnog javnog servisa. BHRT godinama upozorava na ozbiljne finansijske poteškoće:
blokirane račune, dugovanja i poteškoće u redovnoj isplati plata zaposlenima. Uprkos tim problemima, sistemska podrška državnom emiteru i dalje izostaje, dok se sredstva iz budžeta Federacije usmjeravaju prema drugim medijskim projektima.
Istovremeno, politički akteri koji se pozivaju na evropske standarde često naglašavaju važnost nezavisnih i profesionalnih javnih servisa. Evropska praksa podrazumijeva jačanje medija koji služe svim građanima, a ne pojedinim političkim ili etničkim projektima. U bosanskohercegovačkoj realnosti, međutim, često se stiče utisak suprotnog procesa: državni javni servis suočen je s finansijskim iscrpljivanjem, dok pojedine politički profilirane medijske platforme dobijaju značajnu budžetsku podršku.
U tom kontekstu mnogi analitičari ovu situaciju ne posmatraju samo kao pitanje medijske politike, već i kao dio šireg političkog okvira. Finansiranjem RTV Herceg-Bosne, smatraju kritičari takvih odluka, vlast u Federaciji BiH indirektno jača platformu kroz koju se već duže vrijeme promoviraju političke ideje bliske HDZ-u BiH – od pitanja trećeg entiteta i tumačenja ratne prošlosti, do savremenih političkih narativa u kojima se bošnjačka politika prikazuje kao sigurnosni izazov.
Takav način predstavljanja političkih odnosa ima i šire društvene posljedice. U zemlji sa složenim etničkim i političkim odnosima, javni prostor u kojem se cijele zajednice karakteriziraju kao radikalne, proiranske ili antisemitističke teško se može posmatrati kao obična politička polemika. Kritičari upozoravaju da takva retorika produbljuje nepovjerenje i dodatno komplikuje ionako osjetljive međunacionalne odnose.
Dodatne polemike izaziva činjenica da se takvi narativi šire u trenutku kada dio vlasti u Federaciji BiH, kroz koaliciju stranaka Trojke i HDZ-a, zajednički donosi odluke o raspodjeli budžetskih sredstava u medijskom sektoru. Umjesto jačanja državnih institucija i javnog servisa na nivou države, finansijska podrška odlazi medijima koji imaju jasno definisane političke i identitetske okvire.
Zbog toga se nameće šire pitanje o pravcu u kojem se razvija medijski sistem u Federaciji BiH. Ako se državni javni servis nalazi na ivici finansijskog opstanka, dok se paralelno finansijski osnažuju etnički profilirani mediji, onda to prevazilazi okvir obične budžetske odluke.
Riječ je o političkom izboru koji dugoročno utiče na oblikovanje informativnog prostora u Bosni i Hercegovini. U takvom ambijentu medijski pejzaž sve manje podsjeća na zajednički javni servis namijenjen svim građanima, a sve više na skup platformi koje reflektuju političke projekte i ideje koje nikada u potpunosti nisu odustale od koncepta teritorijalne i institucionalne podjele zemlje.
