Nesumnjivo je da među onima koji vole Bosnu i Hercegovinu ima i naivnih koje je Lučić uspio prevariti, kao što svaki prevarant s vremena na vrijeme uspije nekoga obmanuti. Ipak, većini ljudi koji razmišljaju svojom glavom istina je odavno poznata.
Špijun hrvatske obavještajne službe Zdenko Lučić je pročitan. Građani lojalni državi pročitali su ono što je stvarni Lučićev sadržaj. Pročitan je dakle kao agresor na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nekada kao vojni a danas politički neprijatelj države.
Rezigniran time što ga je Slaven Kovačević raskrinkao dokazujući njegovu učešće u agresiji na Gornji Vukuf, Lučiću je još ostalo da se pravi nevješt i da govori kako Kovačević tamo tobože maše nekim slikama, a zaboga poznato je da je on general HVO-a, te da je njegovo ratovanje na Gornjem Vukufu sasvim normalna stvar.
Biti pripadnik HVO-a u Brčkom, Gradačcu, Tuzli i drugim mjestima gdje su pripadnici HVO-a zajedno s Armijom Republike Bosne i Hercegovine branili svoju zemlju bilo je nešto sasvim prirodno. Ako ste tada bili uz Bosnu i Hercegovinu, bilo je potpuno normalno stati u njenu odbranu zajedno s drugima koji su je branili.
Kao što sa druge strane nije bilo normalno, ako ste za Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa vojskom Republike Hrvatske i njenim elitnim jedinicama, kao Lučić, napadati Armiju Republike Bosne i Hercegovine, na Gornjem Vakufu, Mostaru, Stocu, itd.
Prema tome, Zdenko Lučić ne pripada HVO-ovcima koji su branili nego onima koji su napadali Bosnu i Hercegovinu, i te činjenice ne mogu promijeniti nikakva kontraobavještajna podmetanja, i dodvoravanja naivnima.
Istina je da postoje naivni koji vole Bosnu i Hercegovinu a koje je Lučić uspio prevariti, kao što svaki prevarant tu i tamo stigne da prevari. Međutim, za većinu normalnih istina je poznata.
Zato ne može biti nikave dileme, za bilo koga ko je razumom obdaren, između Lučića i Kovačevića.
Jer ne možete imati dilemu u izboru između civilizacije i anticivilizacije. Nema dileme između tipova ljudi koji negiraju broj ubijene djece Sarajeva kao što to radi Lučićev saradnik Tvrtko Milović, i ljudi poput Slavena Kovačevića koji su kada ih se o tome pitalo, pod svaku cijenu, odbili da vrate stan porodici Karadžić, koja je odgovorna za te zločine.
Lučić i njegovi saradnici predstavljeni su u onom svjetlu i ulozi u kojoj stvarno jesu. To je ista ona uloga kontraobavještajaca i špijuna koji su građane Bosne i Hercegovine na početku rata, a koji su bili prognani sa svojih ognjišta, preko medija pozivali, milozvučnim tonom da se vrate na svoja radna mjesta i po svoje plate, da bi isti nakon što su nasjeli na tu prevaru, bili uhvaćeni u klopku i pobijeni.
Sada već legendarni Avdo Huseinović u svojim dokumentarnim filmovima zabilježio je više takvih primjera u različitim krajevima Bosne i Hercegovine.
Princip po kojem Lučić danas mami građane lojalne Bosni i Hercegovini za potrebe pridobijanja podrške i potrebe rušenja države gotovo da je identičan. Potrebno je samo namamiti dovoljan broj naivnih, preuzeti institucije, tj njenu najvišu političku instituciju, Predsjedništvo BiH, i likvidirati državu.
Dragan Čović u tome nije uspio i pored svih lukavstava. Zato je trebalo pronaći nekog ko će tobože oponirati Čoviću, a raditi na istom cilju. Problem i po Lučića, i po Čovića, i po Zagreb i Plenkovića je taj što je njihova igra pročitana.
Niko neće doći po plate, jer svima je jasno da se može samo platiti glavom, odnosno gubitkom države, a što je u našem slučaju gotovo isto. Jer ako danas izgubiš državu, sutra ćeš izgubiti i glavu.