„Prvi put sam zaplakao kada sam se rodio, drugi put kada su me čuli ispod ruševina, a treći put u životu suze su mi potekle kada su mi rekli da su moja braća iz Bosne došla da me spase“, prisjeća se Murat Kilinc, penzionisani policajac.
Dirljiv i nesvakidašnji susret obilježen suzama i toplim zagrljajima dogodio se u Sarajevu između Turčina Hacija Murata Kilinça i bh. spasilaca. Tri godine nakon što su ga izveli živog iz ruševina u turskom Hatayu, Kilinc je ponovo osjetio snagu bratske povezanosti i zahvalnosti.
„Prvi put sam zaplakao kada sam se rodio, drugi put kada su nas čuli ispod ruševina, a treći put u životu suze su mi potekle kada su mi rekli da su moja braća iz Bosne došla da me spase“, prisjeća se Kilinç, sada penzionisani policajac. Opisuje dirljiv trenutak susreta sa pripadnicima Gorske službe spašavanja Novi Grad Sarajevo, koji su, zajedno sa spasiocima turske organizacije IHH, ispod ruševina šestospratnice u Iskenderunu prvo spasili šestočlanu porodicu, a potom i njega i njegovu suprugu.
Spas ispod ruševina nakon 100 sati
Ispod ruševina zgrade u Iskenderunu, u turskom Hatayu, Murat Kilinç i njegova supruga proveli su više od četiri dana čekajući spas. „Bili smo svjesni da u prvih 48 sati gotovo niko ne može stići do zatrpanih“, kaže Kilinc.
Prisjeća se trenutaka neposredno prije katastrofe: „Probudio sam se sa suprugom u posljednjih deset sekundi razornog zemljotresa, a zgrada se urušila samo nekoliko trenutaka kasnije. Prvo se nenormalno ljuljala, a onda je odozdo snažno udarilo i sve se srušilo. Prvih petnaest minuta bilo je najteže – prašina, nedostatak zraka, panika.“
Smješteni u prostoru dugom oko metar i po i širokom jedan metar, ležali su gotovo nepokretni, opkoljeni ruševinama. Njegova lijeva noga zauvijek bi ostala zarobljena da nije uspio probiti podni laminat i osloboditi je.
Iz mraka su dopirali glasovi komšija – porodice iz jednog od susjednih stanova – s kojima su pokušavali ostati prisebni i smireni. Ipak, nakon drugog zemljotresa, glasovi dvoje penzionisanih učitelja nažalost su utihnuli.
„Rekao sam svima: nemojte vikati, ne trošite dah i energiju. Samo dišite. Znao sam da u prva dva dana niko neće stići do nas“, prisjeća se Kilinç, objašnjavajući kako je i pod ruševinama ostao pribran, razmišljajući hladno, svjestan procedura i vremena potrebnog za organizaciju spasilačkih timova.
Posebno emotivan, a u isto vrijeme pomalo komičan trenutak dogodio se kada su ispod ruševina začuli učenje salle – islamskog oglasa smrti koji se obično čuje s džamijskih munara.
„Rekao sam supruzi: ‘Čuješ li, uče salla? Izgleda da smo umrli.’ Ona mi je, kroz smijeh, odgovorila: ‘Hajde da se halalimo.’“ prisjeća se Kilinç, dodajući da su se, uprkos užasu situacije, trudili šaliti i tako održati prisebnost.
Zaplakao sam kada su rekli da su došli iz Bosne
Spas je stigao tek četvrtog dana, kada su pripadnici Gorske službe spašavanja Sarajevo, zajedno s drugim timovima, locirali preživjele. Prvo su izvučeni komšije iz susjednog prostora, a nekoliko sati kasnije i Murat Kilinc sa suprugom.
„Kad su nas čuli, nisam se mogao kontrolisati. Ponavljao sam: ‘Čuli su nas, čuli su nas!’ Nisam čovjek koji lahko plače. Uvijek kažem, jednom sam zaplakao kad sam se rodio, a drugi put tog dana“, prisjeća se Kilinc.
Tek nakon izvlačenja saznao je da su među spasiocima bili i pripadnici GSS-a iz Bosne i Hercegovine. Prisjetio se jednog dirljivog razgovora:
„Jedan mi je prišao i rekao: ‘Brate, do sada sam živio prazno na ovom svijetu, ali ti si moj potpis, moj pečat na ovom svijetu.’ Poslije smo napravili zajedničku fotografiju, ne sjećam se imena. Kada su rekli da dolaze iz Bosne i Hercegovine, opet sam zaplakao. Imam posebnu emociju prema Bosni. Zahvalio sam se Allahu što su moja braća došla da me spase.“
Na pitanje kako se osjećao tokom ponovnog susreta sa spasiocima tri godine kasnije, Kilinç kaže:
„To je osjećaj kao da znaš da imaš brata kojeg nikad nisi upoznao, a onda ga odjednom vidiš pred sobom.“
Džananović: Spasiti nečiji život, neopisiv osjećaj
Među bh. spasiocima koji su ispod ruševina izvukli Murata Kilinça i njegovu suprugu bio je i Haris Džananović, tada 23-godišnji pripadnik GSS Novi Grad. „Spasiti nekom život, omogućiti mu da nastavi svoj put – to je osjećaj koji se riječima ne može opisati“, rekao je Džananović.
Pripadnici GSS Novi Grad prvog dana dolaska u područja pogođena zemljotresom uspjeli su spasiti jedan život, što im je dalo dodatni moral i motivaciju da nastave tragati za preživjelima.
Sutradan, u Iskenderunu, nakon dojave o preživjelima, iz ruševina su izvukli šest članova porodice Oktay, a dodatnom provjerom otkrili još dvoje – Murata Kilinca i njegovu suprugu.
„Kada smo čuli Muratov glas i shvatili da su još dvije osobe žive, to je bio neopisiv osjećaj, stvarno osjećaj koji je teško riječima opisati“, istakao je jedan od spasilaca. Dodao je da je nakon završetka akcije bio potpuno savladan emocijama, a turski spasilac mu je prišao i zahvalio se ekipi, posebno kada je vidio obilježja Bosne i Hercegovine.
„Prvog dana sam rekao da je naša misija ispunjena jer smo spasili jednog čovjeka. A sutradan smo spasili još osam ljudi“, rekao je.
Na kraju je naglasio da je za ekipu bio veliki plus što su mogli primijeniti svoja znanja na terenu, radeći zajedno sa instruktorima iz IHH-a i AFAD-a, koji su ih samo nekoliko mjeseci ranije obučavali za rad u ruševinama i u situacijama nakon zemljotresa.
