Nisu plaćali samo muškarci, bilo je i žena”: Bivši dobrovoljac (63) otkriva detalje o klijenteli koja je dolazila na ‘Sarajevo safari’. Kao direktni svjedok iz tenkovske jedinice, opisuje bogate strance kojima je ubijanje civila bila privilegija koju su kupovali novcem.
Prema pisanju britanskog The Times-a, opsada Sarajeva krila je najmračniji oblik ratnog turizma – lov na ljude. Bivši dobrovoljac u redovima vojske bosanskih Srba svjedoči o bogatim strancima koji su iz skupocjenih snajpera ciljali žene i djecu. Dok italijanski istražitelji provjeravaju umiješanost svojih državljana u ove zločine, tekst otvara i kontroverzno pitanje uloge današnjeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, u tadašnjim događajima.
Svjedok opisuje bizaran kontrast: nakon dana provedenog u ubijanju, klijenti bi noći provodili u slavlju uz rakiju i pečenje, tretirajući ratnu zonu kao ekskluzivno lovište.
“Išli bi u kafić između 18 i 19 sati i ostajali do 5 ujutro, pjevajući i smijući se”, prisjeća se Aleksandar Ličanin, koji tvrdi da je svjedočio tim slavljima, prenosi N1.
Stranci koji su plaćali “privilegiju” ubijanja nedužnih civila uglavnom su bili bogati muškarci, ali je bilo i žena, tvrdi Ličanin (63), koji kaže da je u to vrijeme bio dobrovoljac u tenkovskoj jedinici bosanskih Srba. Među njima su, kaže, bili Britanci, Italijani i Nijemci.
Svjedočenje nakon tri decenije
Godinama kruže izvještaji o takozvanom „sarajevskom safariju“, za koji se tvrdi da je početkom 1990-ih privlačio bogate strance na brda iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine, dok su ga tokom rata opsjedale snage bosanskih Srba.
Prema tim navodima, posjetiocima je, u zamjenu za velike novčane iznose, bilo dopušteno da koriste snajperske položaje kako bi pucali na stanovnike grada ispod. Ove tvrdnje nikada nisu pravno potvrđene, ali su izazvale snažne reakcije javnosti zbog svoje uznemirujuće prirode i ozbiljnosti optužbi.
Ličanin je pristao da se sastane s novinarima lista The Times u Bosni i Hercegovini kako bi podijelio svoja sjećanja o navodnim strijelcima, dok pravosudne vlasti u Italiji istražuju tvrdnje da su među njima bili i pojedini italijanski državljani.
U ponedjeljak je ispitan 80-godišnji vozač kamiona i kolekcionar oružja iz Pordenonea, na sjeveroistoku Italije, koji je negirao bilo kakvu umiješanost. Još trojica osumnjičenih trebala bi biti saslušana u okviru iste istrage.
Nakon tri decenije šutnje, Ličanin navodi da je odlučio govoriti upravo zbog toga što je istraga u Italiji u toku.
Ličaninov ratni put i opsada Sarajeva
Prema Ličaninu, za njega je rat počeo je 1993. godine kada se zajednica bosanskih Srba kojoj je pripadao u Sarajevu razdvojila od lokalnih Bošnjaka, dok su etničke i vjerske podjele počele potpirivati sukob širom raspadajuće Jugoslavije.
Ličanin, koji je tada imao 31 godinu, tvrdi da su ga tada zarobili Bošnjaci, ali da je uspio je stići do sarajevskog naselja Grbavica pod kontrolom Srba i priključio se tenkovskoj jedinici snaga bosanskih Srba koja je učestvovala u smrtonosnoj opsadi područja pod kontrolom Bošnjaka.
Snajperski položaji na Jevrejskom groblju
Smještena na Jevrejsko groblje, s pogledom na grad, Ličaninova jedinica dijelila je položaje s paravojnom formacijom od oko 200 srpskih boraca – Novosarajevskim četničkim odredom, kojim je rukovodio Slavko Aleksić, bivši poštanski radnik.
Ličanin tvrdi da je njegova jedinica dobijala koordinate za gađanje od nadređenih komandanata, dok su, prema njegovim riječima, snajperisti pod Aleksićevom komandom sami birali svoje mete.
“Aleksić je imao ograničeno područje na groblju, 200 metara od nas, koje smo mogli vidjeti”, rekao je. “Pucali su na žene, djecu i starije. Bili su van kontrole, a Aleksić je očito bio psihopata, vidjelo se u njegovim očima”.
Stranci među snajperistima
Ličanin navodi da je 1993. ili 1994. godine prvi put primijetio strance koji su, kako tvrdi, dolazili na položaje zajedno sa snajperistima pod Aleksićevom komandom. Opisao ih je kao dobro odjevene muškarce, za koje mu je rečeno da dolaze iz Italije, Njemačke i Velike Britanije. Prema njegovim riječima, pomagali su u uočavanju meta, a položaji iznad grada pružali su im potpunu preglednost terena.
Tvrdi i da su bili smješteni u objektu nedaleko od groblja te da su izdvajali stotine njemačkih maraka kako bi dobili pristup istaknutim snajperskim tačkama u višim zgradama.
Nakon akcija, kaže, organizovana su okupljanja u obližnjem lokalu, gdje su se, prema njegovim navodima, zadržavali uz hranu i alkohol. Dodaje da su se on i pripadnici njegove jedinice držali po strani jer nisu željeli kontakt s njima.
Ličanin također tvrdi da su među tim navodnim strijelcima bile i žene, ističući da ga to nije iznenadilo s obzirom na to da su, kako kaže, i srpske snage imale žene snajperiste.
Njegove navode o prisustvu žena među takozvanim „turističkim“ snajperistima, prema pisanju lista The Times, potvrdio je Zlatko Miletić u programu televizije N1.
Vučić “prevodio za strance”
Aleksandar Vučić izjavio je da u tom periodu nije imao nikakvu vezu sa Aleksićem, naglašavajući da je u Sarajevu boravio isključivo u svojstvu novinara.
Ličanina je, kako se navodi, na javno istupanje ohrabrio hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić, koji je u novembru iznio tvrdnje da je Vučić bio uključen u navodni „ljudski safari“. Glasnogovornica srbijanskog predsjednika odbacila je te optužbe, ocijenivši ih kao zlonamjerne dezinformacije s ciljem narušavanja ugleda Republike Srbije i njenog predsjednika.
Slavko Aleksić preminuo je u decembru. Neposredno prije smrti negirao je da je Vučić bio dio njegove jedinice te je odbacio tvrdnje da su strani državljani dolazili na snajperske položaje pod njegovom komandom.
Margetić je naknadno iznio sumnju da je smrt Aleksića možda povezana s djelovanjem srbijanskih obavještajnih struktura, sugerirajući mogućnost da bi mogao promijeniti iskaz, no za te tvrdnje nisu predočeni javno dostupni dokazi.
“I dalje imam noćne more”
Paleći još jednu cigaretu u kafiću u Prijedoru, Ličanin je rekao da se sjeća da je viđao strance kako pucaju u Sarajevu sve dok Dejtonski sporazum nije konačno okončao neprijateljstva više od godinu dana kasnije, u novembru 1995.
Nakon rata se oženio i našao posao kao drvosječa, ali trauma borbi ga nikada nije napustila.
“Moja žena kaže da i dalje imam noćne more, iako ih se ujutro ne sjećam”, rekao je.
“Stranci koji su dolazili u Sarajevo imali su bolesne umove. Kladim se da oni nemaju noćne more”, dodao je.
