Pitanje državne imovine i nadležnosti
Jedan od najizraženijih zahtjeva međunarodne zajednice je rješavanje pitanja državne imovine.
Postoji opravdana bojazan da bi pristanak na knjiženje perspektivne imovine na državu BiH bio viđen kao direktan ustupak u zamjenu za relaksaciju sankcija.
Prijenos nadležnosti:
Svako vraćanje u državne institucije onoga što je u prethodnom periodu označeno kao “povrat nadležnosti na nivo entiteta” smatrao bi se pobjedom američke administracije.
NATO put i vanjskopolitički zaokret
Sjedinjene Američke Države insistiraju na stabilnosti i integracijama.
Pristupanje NATO-u: Iako u Republici Srpskoj vlada proklamovana vojna neutralnost, intenziviranje saradnje s NATO-om ili deblokada ključnih reformskih procesa na tom putu često se spominju kao “tiha cijena” za skidanje s crnih lista.
Prodaja prirodnih resursa i koncesije
Ekonomska izolacija uzrokovana sankcijama (otežano poslovanje banaka, nemogućnost zaduživanja) prisiljava entitetske vlasti na traženje alternativnih izvora novca.
Energetski sektor: Prodaja ili davanje dugoročnih koncesija na prirodna bogatstva (šume, vode, rude poput litijuma) stranim investitorima može biti način da se obezbijedi finansijska stabilnost entiteta dok su politički lideri pod blokadom.
Da li je “naplata” već počela?
Mnogi analitičari tvrde da proces već traje, ali ne nužno kroz formalne odluke, već kroz:
Finansijsku disciplinu: Gašenje računa firmama i pojedincima već je nanijelo ogromnu štetu poslovnom sistemu bliskom vlasti.
Političku defanzivu: Primjetno je povlačenje u određenim retoričkim i institucionalnim blokadama kada se suoči sa direktnim pritiskom na bankarski sektor.
Lobiranje javnim novcem
Cijenu političkih igara plaćaju građani
Mladen Bosić (SDS) upozorava na netransparentno trošenje ogromnih iznosa javnog novca koji, umjesto u razvoj, odlazi na račune stranih lobističkih kuća. Prema njegovim riječima, građani BiH direktno finansiraju pokušaje pojedinaca da “operu” vlastite političke greške. Ekonomska analitičarka Svetlana Cenić na ovo dodaje poraznu činjenicu: cijela nacija ispašta zbog problema koje kreira pojedinac, trošeći dodatni javni novac na saniranje štete.
Poseban apsurd predstavlja lakoća kojom se zakoni u Narodnoj skupštini RS usvajaju i poništavaju, služeći isključivo kao sredstvo u pregovorima sa stranim mentorima. Bosić podsjeća da ovo nije prvi put da Milorad Dodik nudi prirodne resurse u zamjenu za politički opstanak, zaključujući da će SAD iz ove situacije izvući maksimum – ali na račun entiteta, a ne lidera koji je do te situacije doveo.
Proces ustupaka je već vidljiv. Nedavni sastanak Željke Cvijanović, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, i otpravnika poslova SAD-a u BiH, Johna Ginkela, signalizira velike promjene. Teme razgovora uključivale su Južnu interkonekciju, što znači odmicanje od ruskog plina, te angažman američkih kompanija u energetskom, rudarskom i infrastrukturnom sektoru.
Ovaj nagli raskid s “starim ljubavima” mogao bi biti skup, s obzirom na to da su ugovori s Kinezima bili strogo čuvana tajna. Svetlana Cenić sarkastično predlaže da postanemo dodatna država u sastavu SAD-a, zaključujući da je “budali more do koljena, a nama voda do grla”.
Paradoks “Nestajućih Dokaza”
Zabrinjavajuće je, ali ne i neviđeno, da dokazi o korupciji postaju fluidni. Kada se postigne politički dogovor, pravosudni procesi često gube na intenzitetu.
Politička kontrola pravosuđa: Nestanak dokaza obično ukazuje na to da su institucije koje bi trebale provoditi zakon zapravo poluge moći u rukama onih koji pregovaraju.
Kriminal kao “osigurač”: Optužbe za kriminal služe kao mač nad glavom – ako političar ne ispuni obećano, dokazi se “ponovo pronađu”.
