Teheran već dugo koristi strategiju odvraćanja utemeljenu na riziku od regionalnog rata. Ključni stup te obrane je obećanje o odmazdi; u slučaju ugroze opstanka vlasti, Iran planira ciljati američku vojnu infrastrukturu na Bliskom istoku, čime bi sukob poprimio međunarodne razmjere.
Politika balansiranja na ivici sukoba – vještina zadržavanja svijeta tik pred ratom bez konačnog posrnuća – decenijama je bila zaštitni znak hladnoratovske diplomatije. Danas, međutim, živimo u znatno nestabilnijem poretku, gdje su granice između država i nedržavnih aktera sve nejasnije, a sredstva ratovanja dostupnija nego ikada. Upravo zato, događaji ove sedmice sugeriraju da svijet više ne stoji na ivici – već je zakoračio u otvoreni pad.
U samo prvih šest dana sukoba u Iranu, Sjedinjene Američke Države suočile su se s troškovima od 12,7 milijardi dolara, dok Pentagon već razmatra zahtjev od čak 200 milijardi dolara za nastavak operacija. Istovremeno, globalna tržišta energije reagiraju burno: cijena nafte od 125 dolara po barelu više ne djeluje kao hipotetički scenarij, već kao realna prijetnja.
Dodatnu težinu situaciji daje sudbina Ras Laffana – ključnog energetskog čvorišta Katara i najvećeg svjetskog LNG postrojenja. Njegovo potencijalno zatvaranje na period do pet godina moglo bi generirati godišnje gubitke od oko 20 milijardi dolara, uz dalekosežne posljedice za globalnu ekonomiju.
U svijetu koji je već opterećen krizama, ovaj sukob ne predstavlja samo regionalnu prijetnju, već signal dublje, sistemske nestabilnosti čije će posljedice tek postati vidljive.
Druga zapaljiva naftna skladišta u Perzijski zaljevu, od Bahreina do Abu Dhabija, izložena su iranskim jeftinim bespilotnim letjelicama. Tome treba dodati i ljudsku cijenu od 18.000 ranjenih civila i više od 3000 ubijenih samo u Iranu, piše The Guardian.
Upozorenja i odmazda
Režim u Teheranu, suočen s egzistencijalnom prijetnjom, godinama je upozoravao da bi svaki napad izazvao direktan odgovor – uključujući gađanje američkih vojnih baza širom regije. Ipak, kada je do toga zaista došlo, činilo se da je američki predsjednik Donald Trump zatečen razmjerama iranskog odgovora.
Oblikovan decenijama izolacije i međunarodnog pritiska, pokojni vrhovni vođa Ali Hamenei još je početkom februara jasno poručio: „Amerikanci bi trebali znati da će, ako započnu rat, ovaj put to biti regionalni sukob.“ Ta izjava sada djeluje više kao upozorenje nego retorička prijetnja.
Iran je dodatno naglasio da bi napadi na njegova energetska postrojenja označili ulazak u novu, opasniju fazu sukoba. Tu poruku je zaljevskim državama direktno prenio Ali Larijani, pokušavajući ih uvjeriti da njihovi interesi ne leže u svrstavanja uz Izrael.
No razvoj događaja bio je neumoljiv. Dok je u srijedu Larijaniju organiziran „mučenički sprovod“, Iran je istovremeno pokrenuo napad na Ras Laffan, šaljući snažnu poruku o spremnosti da sukob proširi izvan svojih granica.
Eskalacija kao najveće oružje
Iranski režim nema grižnju savjesti zbog eskalacije rata. Štaviše, njegova spremnost da to učini njegovo je najveće oružje. Jedan iranski zvaničnik upozorio je ove sedmice: „Pripremljene su i druge karte koje će ući u igru u pravom trenutku.“ To se vjerovatno odnosi na postrojenja za desalinizaciju u Zaljevu, središte krhkog ekosistema regije.
Međunarodne reakcije i američki bijes
Iransko vodstvo, suočeno sa situacijom u kojoj malo toga ima za izgubiti, sve više se oslanja na asimetričnu strategiju – koristeći strah kao ključnu polugu pritiska. Takav pristup ne cilja samo vojne protivnike, već i političku stabilnost šireg regiona i Evrope.
Za evropske lidere, uključujući italijansku premijerku Giorgia Meloni, najveće prijetnje nisu isključivo sigurnosne prirode. U fokusu su moguća recesija i novi talas izbjeglica iz destabiliziranog Irana, što bi dodatno opteretilo već krhke ekonomske i društvene sisteme.
U tom kontekstu, Meloni naglašava potrebu da se Evropa pripremi i za najteže scenarije, uključujući potencijalno zatvaranje granica. Istovremeno, ideja o slanju ratnih brodova radi osiguravanja plovidbe kroz Hormuški tjesnac mnogim evropskim liderima djeluje kao potez s visokim političkim i sigurnosnim rizikom – onaj koji bi mogao dodatno produbiti sukob umjesto da ga smiri.
Pukotine u savezništvima
Čak je i njegova popularnost među populističkom evropskom desnicom pod pritiskom. Tino Chrupalla, kopredsjednik njemačke Alternative für Deutschland, požalio se: „Trump je počeo kao predsjednik mira, a završit će kao predsjednik rata.“
Što je još gore, američki savez s Izraelom, stijena na kojoj je rat pokrenut, stvara mu probleme sa zaljevskim državama i otkriva razilaženje u izraelskim i američkim ciljevima. Trump je povukao svoju tvrdnju da ga Izrael nije konsultovao o napadu na iransko plinsko polje Južni Pars, napadu za koji su zaljevske države tražile da se ne desi jer bi doveo do iranske odmazde.
Donald Trump izjavio je u četvrtak da je upozorio Benjamin Netanyahu da ne poduzima određene poteze, naglašavajući da, uprkos bliskoj saradnji, postoje situacije u kojima se ne slažu.
Ipak, već drugi put te sedmice činilo se da Izrael djeluje prema vlastitoj listi ciljeva, različitoj od američke.
Ranije u sukobu, izraelski napadi na velika skladišta goriva oko Teherana izazvali su ozbiljne posljedice, uključujući zagađenje koje je prekrilo grad.
U međuvremenu, diplomatija je zapala u slijepu ulicu: ambasade se prazne, a u političkim krugovima, posebno u Londonu, dominiraju sumorne rasprave o mogućim izlazima iz krize – bez jasnog rješenja koje bi Washington bio spreman podržati.
Kako bi rat mogao završiti?
Postoje tri opcije: dugotrajan i iscrpljujući sukob koji završava iranskom kapitulacijom; jednostrano Trumpovo proglašenje pobjede; ili sporazum – veliki ili mali, regionalni ili bilateralni, sveobuhvatan ili ograničen – koji okončava borbe. Za Simon McDonalda, bivšeg stalnog sekretara britanskog Ministarstva vanjskih poslova, pobjedu SAD-a i Izraela ne treba otpisati.
Rekao je odboru Dom lordova: „Prema onome što vidim u Iranu, zemlja koja ostvaruje svoje ciljeve je Izrael… Ovo je kulminacija životnog plana. Moglo bi uspjeti.“
