Kako je sve započelo velikim sukobom unutar SDS-a koji je izbio tokom 1997. godine.
Danas je Milorad Dodik jedno od najprepoznatljivijih imena političke scene Republike Srpske, ali njegovi prvi koraci ka vrhu vlasti bili su daleko od slike koju poznajemo danas. Njegov politički uspon počeo je u periodu velikih unutrašnjih podjela i previranja, kada njegova stranka nije imala značajnu podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Prelomni trenutak dogodio se kada ga je Biljana Plavšić predložila za mandatara za sastav Vlade Republike Srpske. U tom trenutku, politička grupacija kojoj je pripadao imala je svega dva poslanika u Narodnoj skupštini. Iako je njegova parlamentarna podrška bila veoma ograničena, Dodik je dobio priliku da formira vladu i započne put koji će ga, kroz naredne godine, dovesti do samog vrha političke vlasti u Republici Srpskoj.
Čovjek s praktično marginalnom parlamentarnom snagom tako je, zahvaljujući raskolu unutar tada vladajućeg srpskog političkog bloka, podršci Plavšić i vrlo neobičnoj skupštinskoj većini, u januaru 1998. postao premijer.
Sve je počelo velikim sukobom unutar SDS-a tokom 1997. godine.
Banja Luka protiv Pala
Biljana Plavšić je na izborima 1996. izabrana za predsjednicu RS kao kandidatkinja SDS-a, stranke koja je u to vrijeme potpuno dominirala političkim životom entiteta. Međutim, već naredne godine ulazi u otvoreni sukob s partijskim vrhom na Palama, prije svega političkim krugom oko Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika.
Kriza je kulminirala 3. jula 1997, kada je Plavšić raspustila Narodnu skupštinu RS i raspisala prijevremene izbore. OHR je u tadašnjim izvještajima bilježio da je sukobu prethodila i njena kritika finansijskih nepravilnosti te sukob s tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Draganom Kijačem. SDS je odbio priznati njene poteze, a 19. jula izbacio ju je iz stranke i zatražio njenu ostavku na mjesto predsjednice RS.
Republika Srpska praktično se politički podijelila između centra moći na Palama i Plavšićkinog centra u Banjoj Luci. Ona potom osniva Srpski narodni savez i na prijevremenim parlamentarnim izborima 22. i 23. novembra 1997. uspijeva ozbiljno oslabiti SDS.
SDS je sa ranijih 45 pao na 24 od ukupno 83 poslanička mjesta. Srpski narodni savez Biljane Plavšić osvojio je 15 mandata, radikali također 15, socijalisti devet, dok je Dodikova Stranka nezavisnih socijaldemokrata imala samo dva poslanika. Bosanske i hrvatske političke stranke zajedno su osvojile još 18 mandata.
Matematika je bila komplikovana: niko nije imao većinu, a SDS i radikali zajedno nisu mogli samostalno formirati vlast.
Plavšić je najprije pokušavala pronaći mandatara koji bi mogao okupiti većinu mimo SDS-a. Mandat je ponuđen Mladenu Ivaniću, ali ga je on vratio. Na kraju je 17. januara 1998. Plavšić za mandatara predložila tada 38-godišnjeg Milorada Dodika.
Nekoliko sati za sastavljanje Vlade
Dodik je godinama kasnije i sam opisao kako je došlo do toga. Prema njegovoj verziji, nakon što je Ivanić odustao, mandat je ponuđen socijalistima, koji su ga također odbili, da bi Plavšić potom došla do njega. Imao je svega nekoliko sati da napiše ekspoze i sastavi Vladu.
Ključna sjednica održana je u Bijeljini u noći između 17. i 18. januara 1998.
Dodikova dva poslanika sama po sebi nisu značila gotovo ništa. Ali Plavšić je uspjela sastaviti heterogenu skupštinsku većinu od tačno 42 poslanika u parlamentu koji je imao 83 mjesta.
Za Dodika su glasali poslanici Srpskog narodnog saveza Biljane Plavšić, Socijalističke partije RS, njegove Stranke nezavisnih socijaldemokrata, ali i bošnjački i hrvatski poslanici iz Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH te SDP-a. SDS i Srpska radikalna stranka napustili su sjednicu. Vlada je potom izabrana sa 42 glasa – minimalnom potrebnom većinom.
Drugim riječima, Dodik nije došao na vlast zato što je njegova stranka pobijedila na izborima. Nije bila ni blizu toga. Došao je zahvaljujući postizbornoj političkoj konstrukciji nastaloj poslije raskola Biljane Plavšić sa SDS-om.
U tome je posebno zanimljiva uloga bošnjačkih poslanika. Washington Post je tada zabilježio da je Dodik većinu osigurao i glasovima bošnjačkih zastupnika, dok je Radio Slobodna Evropa njegov izbor opisao kao rezultat udruživanja umjerenijih srpskih zastupnika s Muslimanima i Hrvatima protiv tvrdog krila SDS-a.
I međunarodna zajednica otvoreno je pozdravila promjenu. OHR je Dodikovu novu vladu opisivao kao vlast s kojom međunarodna zajednica može sarađivati, a Dodik je tada kao prioritete najavljivao provođenje Dejtonskog sporazuma, saradnju s međunarodnom zajednicom, obnovu RS i borbu protiv korupcije.
Ironija historije
Zbog toga je preciznije reći da je Biljana Plavšić 1997. stvorila političke okolnosti za Dodikov dolazak na vlast, dok ga je formalno na mjesto premijera dovela u januaru 1998.
Ironija historije je očita. Čovjek koji je početkom 1998. imao dva poslanika i kojem su za preuzimanje Vlade bili potrebni Biljana Plavšić, socijalisti, bošnjački i hrvatski zastupnici te snažna podrška Zapada, kasnije će izgraditi politički sistem u kojem će upravo njegova stranka postati dominantna snaga Republike Srpske.
Njegov prvi dolazak na vlast zato nije bio izborni trijumf. Bio je rezultat jednog od najdramatičnijih političkih raskola u poslijeratnoj historiji Republike Srpske – raskola kojim je Biljana Plavšić srušila dotadašnju neprikosnovenu dominaciju SDS-a i otvorila vrata političaru koji je tada u parlamentu imao tek dva glasa.