Dalje traje slavlje širom Bosne i Hercegovine, a radost nije ograničena samo na trgove, ulice i balkone. Ljudi se okupljaju i slave na način koji pokazuje koliko je zajedništvo i ponos duboko ukorijenjen u svakodnevni život. Ono što posebno raduje jeste da se slavlje proširilo i na mjesta gdje bismo to možda najmanje očekivali –
uključujući i vjerske institucije.
U Gradačcu je jedan sveštenik odlučio učiniti nešto što nadilazi granice sporta. Zvona gradske crkve oglasila su se ne zbog praznika ili liturgije, već zbog fudbala i ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Njegov gest pokazuje da zajedništvo i nacionalni ponos mogu ujediniti ljude svih profila i vjera, podsjećajući nas da radost sporta može imati snažan simbolički značaj.
U tom zvuku nije bilo politike. Nije bilo podjela. Samo poruka koju svi razumiju bez prevoda – radost
Fudbal, taj često osporavani i potcijenjeni fenomen, ponovo je pokazao svoju moć – onu koju nijedna konferencija, nijedan sastanak, pa ni najsloženija deklaracija ne mogu dostići. Na nekoliko sati, možda dan ili dva, on briše linije koje inače tako uporno crtamo među sobom.
Granice koje nas dijele po vjeri, porijeklu ili mjestu stanovanja postaju nevidljive, a prostor se ispunjava zajedničkim uzbuđenjem, nadom i strašću.
U tim trenucima nije važno ko kako vjeruje, kako se zove, niti gdje živi.
Ljudi svih profila sjede zajedno pred televizorom, stoje na trgovima ili se okupljaju u domovima, gledaju isti teren, navijaju za isti gol i dišu istim ritmom. Fudbal, na svoj jednostavan način, podsjeća nas da zajedništvo i radost mogu biti snažniji od svega što nas inače razdvaja.
Zvona iz Gradačca, koja su se oglasila ne zbog praznika niti liturgije, već zbog reprezentacije, nisu samo simbol podrške našem timu. Ona su tihi, ali moćni podsjetnik da, uprkos izazovima i razlikama koje često ističemo, ova zemlja još uvijek može biti jedno.
U trenucima kada fudbal preuzima primat nad svakodnevnim brigama, podsjećamo se da zajedništvo nije samo ideal – ono je moguće, živo i prisutno, čak i kad se činilo izgubljeno.
Možda ne dugo. Možda ne savršeno. Ali dovoljno da nas podsjeti kako to izgleda.
I možda je baš to najvažnije.
