Fotografija sa Benjaminom Netanyahuom može izgledati kao diplomatski događaj velikog značaja.
Međutim, iza pažljivo odabranog kadra ostaje jedno mnogo jednostavnije pitanje: u kojem svojstvu Milorad Dodik danas odlazi na ovakve sastanke i koga zapravo predstavlja?
Dodik više nema funkciju u institucijama Bosne i Hercegovine. Nije predsjednik Republike Srpske, niti obavlja funkciju na osnovu koje bi mogao formalno predstavljati institucije Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima.
Ipak, njegovi susreti sa stranim zvaničnicima i dalje se predstavljaju kao značajni politički i diplomatski događaji.
Ovog puta pažnju je privukao susret sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Dan ranije na društvenim mrežama pojavila se najava puna velikih očekivanja: govorilo se o “daljem jačanju odnosa”, “finalizaciji dogovora o konkretnim privrednim projektima”, “unapređenju kulturne i naučne saradnje”, kao i o posebnom povezivanju univerziteta.
Sve je zvučalo kao najava ozbiljnih državnih pregovora. Ali između političke najave i stvarnog institucionalnog mandata postoji velika razlika.
Dodik može putovati, sastajati se sa zvaničnicima i fotografisati se sa njima. Može na društvenim mrežama objavljivati najave i predstavljati razgovore kao važne političke događaje.
Ali fotografija i politički marketing nisu isto što i formalna funkcija.
Zato se nakon ovakvog susreta nameće pitanje koje je važnije od same fotografije: ko je Dodiku dao mandat da govori u ime institucija koje formalno više ne predstavlja?
Jer međunarodni sastanak može biti politički zanimljiv, ali njegov stvarni značaj ne određuje broj kamera niti poznato ime osobe koja stoji s druge strane.
Ovog puta žrtva – ili, bolje, saradnik u projektu – jeste izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Dan prije “sastanka” na društvenim mrežama osvanula je najava, ozbiljna kao da se potpisuje mirovni sporazum:
Razgovarat će se o “daljem jačanju odnosa”, “finalizaciji dogovora o konkretnim privrednim projektima”, “unapređenju kulturne i naučne saradnje”, “posebno saradnje naših univerziteta”.
Sama realizacija, prema svemu što se moglo vidjeti, trajala je otprilike onoliko koliko traje rukovanje u prolazu – brzo, u hodniku, u prolazu, uz par rečenica koje niko osim učesnika nije čuo, ali koje će sutra, garantovano, postati “otvoren i sadržajan razgovor o strateškom partnerstvu”.
To bi bilo gotovo simpatično da nemamo presedan koji ovu farsu čini gotovo ritualnom: u martu 2025. Dodik je već imao priliku da sjedne pored Netanyahua, samo da bi ga, prema snimcima koji su tada kružili regionom, ljubazno ali odlučno zamolili da se pomjeri.
Sastanak koji je trajao koliko i rukovanje pretvorio se, u Dodikovoj naknadnoj interpretaciji za RTRS, u opsežan dijalog u kojem mu je izraelski premijer navodno povjeravao stavove o Republici Srpskoj, o pravosuđu, o zavjeri iz Sarajeva.
Suština ovakvih političkih predstava često nije u onome što se zaista dogodilo iza zatvorenih vrata, nego u tome kako će događaj izgledati kada se pojavi u javnosti. Jedna fotografija, nekoliko rečenica i pažljivo odabrana formulacija dovoljni su da kratki susret dobije izgled ozbiljnog diplomatskog događaja.
U bosanskohercegovačkoj politici taj obrazac odavno nije nepoznat. Kratak razgovor na hodniku tokom međunarodne konferencije, rukovanje pred kamerama, susret na marginama nekog skupa ili nekoliko minuta razgovora u hotelskom lobiju vrlo lako mogu biti predstavljeni kao “sastanak”, “razgovor” ili čak “bilateralni susret”.
Nije, dakle, uvijek presudno koliko je razgovor trajao, šta je tokom njega konkretno dogovoreno i da li je uopšte bilo ozbiljnih pregovora. Mnogo važnije postaje ono što će nakon susreta biti napisano u saopštenju i objavljeno na društvenim mrežama.
Razlika u Dodikovom slučaju ipak je značajna. Političari koji učestvuju u ovakvim susretima uglavnom dolaze sa jasno definisanom funkcijom i institucionalnim mandatom. Kod Dodika se, međutim, otvara sasvim drugačije pitanje: u kojem svojstvu nastupa i koga formalno predstavlja?
Jer kada političar bez odgovarajuće institucionalne funkcije susret sa stranim državnikom predstavi kao događaj od državnog značaja, granica između političke promocije i stvarne diplomatije postaje prilično tanka.
Na kraju, ostaje fotografija. A fotografija, barem u domaćem političkom marketingu, često treba da kaže mnogo više nego što se iz samog susreta može zaključiti.
Na kraju ostaje pitanje koje bi u normalnoj zemlji bilo retoričko: da li je iko iz Kancelarije za međunarodnu saradnju RS-a, koja prati Dodika na ovim putovanjima, ikada pomislio da bi možda bilo jeftinije i efikasnije poslati fotografa u Tel Aviv, umjesto cijelu delegaciju?
Rezultat bi, sudeći po dosadašnjem iskustvu, bio identičan – jedna fotografija, jedna objava na X-u i još jedan “historijski sastanak” u nizu koji, kad ga malo bolje pogledate, nikad zapravo nije ni počeo.