Pozivam Milorada Dodika da napokon pokrene to otcjepljenje koje najavljuje već preko decenije. Dosta je držanja u najavi, dosta je sapunice bez posljednje epizode. Ako ima hrabrosti i stvarni plan, neka ga konačno pokaže. Ako nema, neka prestane trovati ovu zemlju.
Međutim, neka unaprijed zna jedno: građani koji vole ovu zemlju nisu ni naivni ni pasivni. Dok on glumi revolucionara bez hrabrosti da povuče potez, drugi razmišljaju ozbiljno. Postoji i plan B, potpuno razrađen, zakonit i spreman. Iskreno se nadamo da nam nikada neće trebati, jer ne bi donio dobro nikome. A naročito ne njemu.
Potpuno otvoreno: sto puta će prije nestati RS nego Bosna i Hercegovina. RS neće “izaći” iz BiH, ona bi u tom slučaju prestala postojati. Dodik vrlo dobro zna kako je nastao manji bh entitet, ako krene u avanturu nestat će isto onako kako je i nastao.
Dodik u svojim javnim nastupima vrijeđanje Bošnjaka i silovanje historije koristi kao dimnu zavjesu. Kad nema argumenata, ima uvreda. Kad nema činjenica, ima revizionizma. Kad nema budućnosti, kopa po prošlosti, lažno, selektivno i sramotno.
Više od deset godina iste najave, nijedan konkretan korak. Samo trovanje ove zemlje. Kad god zagusti, sudovi, afere, sankcije, prazna kasa, izvuče istu izlizanu frazu i očekuje da svi stanu mirno.
Zato, Milorade: ili uradi ono čime godinama prijetiš, ili konačno priznaj da je “otcjepljenje” samo parola za produženje tvoje političke karijere. I jedno i drugo bi, iskreno, bilo poštenije od ovog beskrajnog glumljenja sile. Šta god odlučiš mi smo spremni.
O otcjepljenju slušamo već više od deset godina, uvijek u istim trenucima i s istim rječnikom. Ta priča se iznova koristi kao političko sredstvo, a ne kao stvarni plan, i služi prvenstveno za dizanje tenzija i homogenizaciju birača.
Ako je to zaista ozbiljna namjera, onda javnost zaslužuje jasne korake, rokove i odgovornost — a ne beskonačno ponavljanje istih prijetnji bez ikakvog ishoda.
Otcjepljenje ne bi donijelo jedinstvo, već dodatne sukobe unutar samog društva – političke, etničke i ekonomske.
Otcjepljenje ne bi bilo pobjeda ni za koga — to bi bio kolektivni poraz. Štetilo bi ljudima koji tamo žive, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, regionu i čak onima koji misle da bi iz toga izašli kao “pobjednici”.
Najveću cijenu bi platili obični građani. Bez obzira na naciju ili političko opredjeljenje, ljudi bi se suočili s padom standarda, nesigurnim radnim mjestima, slabijim zdravstvom i obrazovanjem. Plate i penzije ne žive od parola, već od stabilne ekonomije, a nju otcjepljenje direktno uništava.
Štetu bi pretrpjela i privreda.
Investitori bježe od nestabilnosti, tržišta se zatvaraju, a male i srednje firme prve propadaju. Ono što se godinama gradi, može nestati za nekoliko mjeseci političke avanture.
Ni drugi entiteti ni cijela država ne bi ostali netaknuti. Ekonomski udar, pad trgovine, gubitak međunarodnog ugleda i nova politička kriza pogodili bi sve — od budžeta do svakodnevnog života.
Region bi ponovo dobio žarište nestabilnosti, a to znači manje investicija, više kontrole, više tenzija i manje perspektive za mlade ljude koji već masovno odlaze.
Na kraju, čak ni oni koji guraju tu priču ne bi iz nje izašli jači. Otcjepljenje ne donosi suverenost ni slobodu, već izolaciju, zavisnost i dugoročnu slabost. To je scenario u kojem svi gube, a niko stvarno ne dobija.
