Trojka je vlast u Sarajevu gradila na obećanju da će biti drugačija od onih prije nje.
Obećavali su više transparentnosti, manje korupcije, kraj nepotizma i stranačkog zapošljavanja, te javnost koja će konačno znati gdje i kako se troši njen novac.
To nisu bila usputna predizborna obećanja. I 2018. i 2020. i 2022. godine građanima su ponavljali istu priču. Dakle, tri puta su tražili povjerenje građana na istim obećanjima. Dva puta na općim i jednom na lokalnim izborima.
A danas, kada se pogledaju njihovi potezi i način upravljanja, sve je manje prostora za priču o tome da su drugačiji. Jer nije problem samo u tome što nisu ispunili ono što su obećali.
Problem je što su upravo na tim obećanjima dobili povjerenje građana.
Građani imaju pravo pitati: gdje je transparentnost koju ste obećavali? Gdje je kraj stranačkom zapošljavanju? Gdje je borba protiv nepotizma i korupcije? I, prije svega, gdje je odgovornost prema novcu građana?
Jer vlast se ne ocjenjuje po tome koliko je lijepo govorila prije izbora, nego po tome šta radi kada dobije mandat.
Šef posrnulog NiP-a Elmedin Konaković je nakon izbora 2018. poručivao da će među prioritetima biti zakoni o porijeklu imovine, nepotizmu i stranačkom zapošljavanju, uz “transparentnost u radu i stalnu komunikaciju s ljudima koji su nas birali”.
Naša stranka je obećavala javne registre zaposlenih, imenovanih osoba, imovine, javnih nabavki i transfera.
A u Sarajevskom dogovoru 2020., sporazumu koji su SDP, NiP i NS potpisali radi zajedničkog nastupa na Lokalnim izborima 2020. godine, obećali su “punu transparentnost i nultu toleranciju prema korupciji i nepotizmu”, uz poruku da “sav utrošak javnog novca mora biti detaljno prikazan i javno dostupan”. I onda su 2022. ponovo tražili glasove na istoj priči. I dobili ih.
Edin Forto je u predizbornom intervjuu na pitanje šta za njega znači “Facebook vlada” odgovorio jednom riječju:
-Transparentnost.
Dakle, nije javnost Trojku proglasila transparentnom. Oni su sami sebe tako etiketirali. Transparentnost im nije bila samo političko obećanje, nego zaštitni znak kojim su tražili povjerenje građana. I šta smo dobili? Tajne ugovore.
Jedno od ključnih obećanja Trojke bilo je da će građani imati pravo znati kako se troši njihov novac. Međutim, upravo na jednom od najvećih infrastrukturnih projekata u Sarajevu javnost godinama ne dobija potpune odgovore. Riječ je o ugovoru za rekonstrukciju tramvajske pruge, projektu vrijednom više od 100 miliona eura, čiji su detalji dugo bili nedostupni javnosti.
Ovo pitanje nije otvoreno jučer. Još u aprilu 2022. godine zastupnik DF-a u Skupštini Kantona Sarajevo Mirza Čelik tražio je da se ugovor o rekonstrukciji tramvajske pruge proglasi javnim dokumentom. Istovremeno je upozoravao i na mogućnost dodatnog troška od 15 miliona eura.
Dakle, još prije izbora 2022. godine postojalo je jasno pitanje: koliko će ovaj projekat građane zaista koštati i zbog čega ugovor, plaćen javnim novcem, nije dostupan javnosti?
Pitanje nije nestalo nakon izbora. Ponovo je otvarano i u Skupštini Kantona Sarajevo u aktuelnom sazivu. Ipak, umjesto da objave sadržaj ugovora i građanima omoguće uvid u njegove finansijske i druge ključne odredbe, vlast je insistirala na njegovoj tajnosti.
U međuvremenu je Transparency International BiH pokrenuo sudski spor, a Kantonalni sud u Sarajevu utvrdio je da su informacije o ugovoru nezakonito uskraćene.
To otvara mnogo šire pitanje od same tramvajske pruge.
Kako govoriti o transparentnosti vlasti ako građani ne mogu vidjeti ugovor za jedan od najvećih projekata koji se finansiraju njihovim novcem? Kako govoriti o odgovornom trošenju javnih sredstava ako javnost mora sudskim putem tražiti informacije koje bi, po logici transparentne vlasti, trebale biti dostupne?
I ovo nije kritika koja dolazi samo iz opozicije. Predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić je u maju 2025. godine, gostujući na BHRT-u, javno problematizirao upravo pitanje cijene i tajnosti projekta:
„Mi ne znamo koliko košta izgradnja tramvajske pruge kroz Sarajevo. Projekat od preko 100 miliona je proglašen tajnom.“
Ako je Trojka vlast dobila na obećanju da će biti drugačija, onda je upravo ovaj slučaj test tih obećanja. Transparentnost nije samo riječ iz predizbornog programa. Ona podrazumijeva da građani mogu provjeriti kako se troši njihov novac.
A problem nije samo u Kantonu Sarajevo.
Trojka ne upravlja samo Kantonom. Ona ima vlast i u Gradu Sarajevu, gdje je gradonačelnik Samir Avdić kadar Naroda i Pravde. Grad Sarajevo je, podsjetimo, donio i Pravilnik o zaštiti poslovnih, službenih i profesionalnih podataka, kojim se među poslovne tajne svrstavaju i određeni finansijski podaci Grada.
Zato je legitimno postaviti jednostavno pitanje: šta se promijenilo?
Jer građanima je prije izbora obećavano da će dobiti vlast koja će otvoriti institucije, učiniti trošenje javnog novca transparentnijim i prekinuti praksu skrivanja važnih informacija.
Danas, kada građani za informacije o velikim javnim projektima moraju tražiti odgovore kroz skupštine, institucije, pa čak i sudove, teško je izbjeći zaključak da je između predizbornih obećanja i stvarne prakse vlasti ostala velika razlika.
Avdićev tajni budžet
Nakon kritika, Avdić je poručio:
-Transparentnost nije dovedena u pitanje.
Pa šta je onda transparentnost gradonačelniče? Ako se podaci o javnom novcu mogu sakriti iza oznake poslovne tajne, a ugovor o javnom infrastrukturnom projektu građani ne mogu dobiti na uvid da saznaju koliko je njihovog novca potrošeno, ko ga je trošio, onda je očito riječ o nekoj novoj, Trojkinoj definiciji transparentnosti.
Obećali su i nultu toleranciju prema korupciji i nepotizmu. Nestade i ona kao i transparentnost.
A onda su u periodu od novembra 2024. do aprila 2025. uhapšena tri ministra iz Vlade KS formirane nakon izbora 2022. godine – Bojan Bošnjak, Adna Mesihović i Enda Pavić-Pečenković.
Naravno, hapšenje nije presuda i niko se ne može unaprijed proglasiti krivim.
Hapšenje ministara
Trojka je vlast dobila obećavajući nultu toleranciju prema korupciji, transparentnost i odgovorno upravljanje javnim novcem.
Zato građani danas imaju puno pravo pitati: kako objašnjavaju činjenicu da su tri njihova ministra uhapšena u svega nekoliko mjeseci?
A uz to ostaju tajni ugovori, povjerljivi finansijski podaci i sudska odluka kojom je utvrđeno nezakonito uskraćivanje informacija.
Javni novac nije novac Trojke. Budžet nije privatni račun, a ugovori koji se plaćaju novcem građana nisu privatna dokumentacija vlasti.
Ako je Trojka zaista drugačija vlast, gdje su onda transparentnost i nulta tolerancija koje su obećavali? Gdje su ugovori i gdje je odgovornost za javni novac?
Ako nemaju šta skrivati, zašto se građanima uskraćuje uvid?