Navodi da su kamioni UNPROFOR-a bili prepuni, s najmanje 60 odraslih osoba na svakom, uz veliki broj djece. Ističe da su djeca uglavnom bila u naručju odraslih.
U martu 1993. godine, dok su civili pokušavali pobjeći iz opkoljene i glađu pogođene Srebrenice, Šefika Mehić je u naručju nosila svoju tek rođenu, jednomjesečnu kćerku Munibu. Tokom iscrpljujućeg puta u pretrpanom kamionu, beba je prestala disati.
Njeno svjedočenje, ispričano 33 godine kasnije, donosi potresan uvid u manje poznate detalje evakuacija civila iz tog vremena i danas predstavlja jedini trag o kratkom životu male Munibe, čiji mezar roditelji još uvijek pokušavaju pronaći.
Nekoliko dana uoči dolaska 1992. godine, Šefika se udala za supruga Muniba i doselila u Mehiće, kod Konjević Polja.
Planovi o zajedničkom životu u Švicarskoj ubrzo su nestali pred stvarnošću rata koji je uslijedio.
Zatvorilo se sve. Tako smo i ostali u Konjević Polju. Ostala sam trudna. Borili smo se, hrane je nestajalo iz dana u dan – počinje Šefika govoreći kako joj tada pomažu roditelji, a hrane je bilo sve manje.
Šefika je kćerku Munibu rodila kući krajem februara 1993. godine, ali već nakon deset dana morali su napustiti Konjević Polje. S bebom u naručju i drugim stanovništvom otišla je za Srebrenicu.
Šefika je kratak period provela u Potočarima, a nakon što se našla sa svojim mužem, krenuli su u Srebrenicu gdje su našli smještaj u izgorenoj maloj sobi.
Otac joj je tada prišao i sjeo pored nje. Gledali su se u tišini, dok su joj suze same tekle niz lice jer nije imala ni hrane. Pokušavao ju je umiriti govoreći da se ne brine, objašnjavajući da je čuo kako bi uskoro mogli doći kamioni za evakuaciju.
Savjetovao joj je da, ako ikako može, izdrži još dva ili tri dana, te da u slučaju polaska krene s djetetom kako bi ga spasila, dok će ostali pokušati izaći preko šume.
Muž je otišao, počeo plakati
Dok je spavala, probudile su je sirene i galama; među ljudima se brzo proširila vijest da su stigli kamioni i da se treba spremati za polazak. U tri sata iza ponoći, 28. marta, suprug ju je ispratio i pomogao joj da se ukrca na jedan od kamiona.
Kamion je već bio prepun, a ona je u njemu ostala sve do jutra. Ruksak s hranom, koji joj je otac ranije pripremio za nju i Munibu, donijeli su joj sestra i amidža.
Šefika se sjeća da je molila sestru da krene i ona s njima, ali nije smjela. U istom kamionu sa Šefikom bila je njena jetrva.
Oni su rekli da kreću kamioni. Ne znam koliko je tačno bilo sati. Kamioni su krenuli. Amidža me držao za ruku, poljubimo se, ja bacila ruksak i rekla: “Adžo, vama će trebati, meni možda neće”. Ja sam samo njih gledala. Muž je otišao, počeo plakati. Kamioni su krenuli – prisjeća se Šefika.
Ona kaže da su kamioni UNPROFOR-a bili puni, bar 60 odraslih osoba bilo je na svakom kamionu, kao i dosta djece. Naglašava da su se djeca držala u naručju.
Tokom puta Šefika kaže da su kamioni bili zaustavljani te da su im srpski vojnici psovali.
Prisjeća se ulaska u Bratunac, kod Fontane, gdje su, kako kaže, svuda oko njih bili vojnici. Tek kasnije je shvatila da su to bili pripadnici jedinice Željka Ražnatovića Arkana, prepoznatljivi po crvenim beretkama. U tom trenutku zavladao je strah i panika, dok su se čuli uzvici i prijetnje, zbog čega su svi u kamionu pomislili da ih čeka najgori ishod.
Željko Ražnatović Arkan ubijen je 2000. godine, prije nego što mu je suđeno za ratne zločine.
Iako su kamioni nastavili kretanje, zaustavljanja i maltretiranja nisu prestajala sve do posljednje barikade. Šefika navodi da je njen kamion bio drugi u koloni, te da su se vojnici penjali na vozila, tražili da se izdvoje djeca po spolu i pritom vrijeđali putnike.
Posebno joj je ostalo u sjećanju svjedočenje komšinice koja joj je, neposredno prije jedne od barikada, tiho rekla da joj je četvrto dijete preminulo. Ipak, nije dozvolila da to iko glasno kaže, iz straha za sudbinu svoje ostale djece. Prema Šefikinim riječima, dijete je već bilo preminulo još prije dolaska u Bratunac.
Dok je na posljednjoj barikadi dojila svoju kćerku Munibu, svi su bili izmoreni, gladni te uplakani.
– Ja sam tu svoju Munibu posljednji put nahranila. Osjetila sam da je vukla. Gledala sam je, kao da mi je dala neki znak, kao da se nasmiješila kad sam je gledala. Ostala mi je ta slika, kao da je osmijeh imala – govori ona.
Šefika u Tuzlu dolazi u večernjim satima.
– Dolazak u Tuzlu pred Mejdan – tu se moja priča sva završava. Dolazimo pred Mejdan. Vojnici govore ženama sa bebama da izlaze. Ja sam otkrila moju Munibu, vidjela sam da je plava bila. Oči su bile zatvorene. Ja sam vrisnula, vojnik je skočio. Rekla sam: “Mrtvo mi je dijete” – prisjeća se ona.
Šefiki su doktori u Tuzli potvrdili da je njena kćerka umrla. Ona je nakon toga otišla u Srebrenik. Tada je imala 18 godina i željela je da se vrati u Srebrenicu.
Muniba je ukopana na kolektivnoj dženazi u Tuzli u aprilu 1993. godine. Šefika kaže da je tada ukopano 11 djece i šest staraca.
Po padu Srebrenice u julu 1995. godine Šefika se nalazi na Dubravama sa svojom majkom i sestrama. Njen otac i muž krenuli su sa drugim stanovništvom preko šume. Šefikin otac nikada nije prešao preko šume. Ukopan je u Potočarima 2006. godine.
Srebrenica je bila pred padom
Šefika i Munib su nakon svega započeli novi život u Švicarskoj. O Munibi dugo nije mogla govoriti ni s kim. S vremenom su dobili još djece – prvo kćerku, a potom i sina. Kaže da joj je rođenje kćerke donijelo određeno olakšanje, kao da je dio tereta koji je nosila napokon popustio, iako tuga nikada nije nestala.
Priče o djeci i ljudima koji su preminuli ili se ugušili tokom evakuacija iz Srebrenice, kako 1993. tako i 1995. godine, povremeno su se pojavljivale još od završetka rata. Prema riječima Hasana Hasanovića, koji vodi tim za usmenu historiju u Memorijalnom centru Srebrenica, više preživjelih je tokom svojih svjedočenja spominjalo upravo takve događaje.
On navodi da je krajem marta i tokom aprila 1993. godine organizovan transport velikog broja izbjeglica prema Tuzli, pri čemu se procjenjuje da je evakuisano između devet i deset hiljada ljudi.
Srebrenica je tada bila u jednoj katastrofalnoj situaciji, bila je pred padom. [Philippe] Morillon je već obećao zaštitu, ali još se čekala Rezolucija, još su trajali napadi srpskih snaga. Veliki broj ljudi bio je na ulicama, u javnim objektima… Situacija je doživjela jednu kulminaciju i u humanitarnom smislu – pojašnjava on.
Morillon, komandanta UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini je, kako kaže, uspio da ispregovara da se humanitarna pomoć doveze kamionima na koje bi se u povratku popeli civili i napustili ovo područje.
– Ljudi su se toliko borili da se popnu na ta vozila, da je bio opći haos… U intervjuima usmene historije znam da su ljudi govorili da su se neki ljudi ugušili do dolaska u Tuzlu, da su neki pokušavali svoje članove porodice zaštititi svojim rukama kako bi održali pritisak drugih tijela i da bi djeca imala dovoljno zraka – kaže Hasanović.
On naglašava važnost individualnih priča i da se one zabilježe, pogotovo za buduće generacije.
Mi još živimo posljedice genocida. Živa je još prva generacija. Nama je sve to normalno. Čak i stvari za koje smatramo da možda nisu važne, da su fusnota, ali nekako “krupnije” stvari potisnu ove koje su iznimno važne – govori on.
Danas Šefika ne zna gdje je mezar njene Munibe. Kada su otišli da stave nišane, rečeno im je da ga nema i da nije bilo natpisa. Jedina želja joj je da pronađu njen mezar i obilježe ga.
