Sve se češće postavlja pitanje koliko je Angela Merkel pripremila Europu za vrijeme nakon njezina odlaska s političke scene — i je li svojim dugogodišnjim političkim odlukama sama pridonijela odnosima koji danas vladaju između Berlina i Washingtona, Moskve i Pekinga, ali sve više i između Berlina i Pariza.
Dugo je bila najmoćnija žena Europe i jedna od najutjecajnijih političarki u svijetu. U Europskoj uniji njezina se riječ pomno slušala, a Njemačku je vodila čvrsto i pragmatično. Danas je Angela Merkel jedna od bivših europskih liderica, a njezinu političku ostavštinu sve češće prate pitanja i kritike.
Tijekom svojih mandata otvorila je europska vrata migrantima, gradila dobre odnose s Vladimirom Putinom te se oslanjala na rusku naftu i plin.
Podržavala je Aleksandra Vučića, dok je s Francuskom zagovarala ideju snažnije i ujedinjenije Europe. Danas joj se, međutim, sve češće zamjera odnos prema Rusiji i Srbiji, a dio kritičara upravo nju smatra odgovornom za stvaranje političkog prostora u kojem je ekstremna desnica mogla dodatno ojačati.
A gospođa Merkel, sada sedamdesetdvogodišnja umirovljenica, sve vrijeme šuti, samo je nedavno uputila dramatični apel Europljanima da se treba boriti za demokraciju kakvu je poznavala njezina generacija. Najgore od svega za Nijemce jest to što njihovo gospodarstvo više nije jako kao u njezino vrijeme i što su sada izbili na vidjelo svi problemi koji su se godinama gomilali.
“U posljednja dva desetljeća njemačko gospodarstvo često se opisivalo kao najjače u Europi. U stvarnosti, njegova ekstremna ovisnost o izvozu učinila ga je prilično krhkim. Ta ga je krhkost sada sustigla: prerađivačka industrija, temelj njemačkoga gospodarskog uspjeha, pogođena je kombinacijom američkih carina i kineske konkurencije – onim što se često naziva kineski šok”, naglašavaju analitičari i podsjećaju da toga nije bilo u vrijeme čelične kancelarke.
Amerika je bila čvrsta saveznica Europljana, pa tako i Njemačke, a Kina je tražila svoje mjesto, u čemu ju je često podržavala baš njemačka kancelarka. Kada je izbila gospodarska kriza u Grčkoj, Merkel je tvrdila da nema alternative spašavanju te zemlje, bez obzira na cijenu. Bilo je tako u svim krizama koje su potresale Europsku uniju, a Merkel je za sve članice bila sidro koje neće iznevjeriti.
Sve značajke koje su definirale nedavnu prošlost Njemačke – politička stabilnost, društvena kohezija i atlantska vanjska politika – sada su ugrožene.
Nema alternative
Danas, s vremenskim odmakom, sve se glasnije postavlja pitanje koliko je Angela Merkel pripremila Europu za svijet koji će nastupiti nakon nje. Jesu li njezine dugogodišnje politike pridonijele odnosima kakve danas gledamo između Berlina i Washingtona, Moskve i Pekinga, ali sve više i između Berlina i Pariza?
U vrijeme Angele Merkel Njemačka je bila zemlja s visokim porezima, visokim plaćama i velikom birokracijom. U poslijeratnim desetljećima snažnog rasta samo gospodarstvo nalikovalo je na vrstu proizvoda koji je tako izvrsno proizvodilo, skupom i vrlo kompliciranom stroju čiji su se kotači međusobno povezivali, tvrde analitičari.
“Ti su elementi uključivali obrazovni sustav usmjeren na opskrbu poduzeća tehnički vještim radnicima, menadžere koji su obučeni kao inženjeri ili znanstvenici, banke i osiguravatelje s većinskim udjelima u najvećim tvrtkama usmjerene na dugoročne ciljeve umjesto na kratkoročnu dobit, te stabilne radne odnose koji su radnicima nudili sigurne i dobro plaćene poslove, pa i pravo glasa u ključnim odlukama.
Zajedno su ti elementi pridonijeli tehnološkoj superiornosti koja se dugo povezivala s markom Made in Germany“, piše Konstantin Richter, autor knjige o usponu i padu korporativne Njemačke. Ipak, kada je američko gospodarstvo 90-ih krenulo naprijed, potaknuto financijskom snagom Wall Streeta i žestokim poduzetništvom Silicijske doline, ponestalo je ideja.
Željni nečeg novog, Nijemci su gospodarstvo otvorili stranom kapitalu: banke i osiguravatelji prodali su svoje udjele u domaćim tvrtkama, a rukovoditelji tvrtki usmjerili su se na međunarodne investitore. U pokušaju da njemačko gospodarstvo ponovno učini konkurentnim, vlada Gerharda Schrödera reformirala je kruto tržište rada i ukinula neke zaštite koje su radnici imali.
Izgubili prednost
“Na prvi pogled Njemačka je napredovala u prva dva desetljeća novog stoljeća bolje od drugih prebrodivši financijsku krizu i držeći se svoje industrijske jezgre.
No, gledajući unatrag, zemlja je bila na posuđenom vremenu. Proizvođači automobila, na primjer, prodali su milijune automobila u istočnoj Aziji, ali nisu uspjeli uložiti u prijeko potrebnu transformaciju na električna vozila. Ista mješavina izbjegavanja rizika i kratkoročnog pristupa karakterizirala je i druge njemačke tvrtke. Profit je održavala kombinacija jeftinog ruskog plina, procvata kineskog tržišta i multilateralnog poretka slobodne trgovine koji su predvodile Sjedinjene Države”, tvrdi Richter.
Posljedice se danas osjećaju. Mnoge njemačke korporacije sada su u većinskom vlasništvu stranih investitora, a neke vitalne tvrtke srednje veličine u zemlji, ponajprije obiteljska poduzeća, preuzeo je krupni privatni kapital ili drugi vanjski investitor.
Poznati sustav dvostrukog obrazovanja, koji učenicima omogućuje da završe školovanje na radnome mjestu, dugo je osiguravao da industrija dobiva potrebnu kvalificiranu radnu snagu.
No sustavu sada nedostaje kandidata, dijelom zbog demografskog pada, a dijelom zato što previše mladih ljudi bira druge karijere. Štoviše, njemački srednjoškolci imaju poteškoća upravo u onim predmetima u kojima je zemlja nekada briljirala: matematici i prirodnim znanostima.
Sada se doznaju mnogi detalji iz vremena u kojem je Merkel bila kancelarka, pa tako i onaj kako je nastao portret koji je naslikao slikar rođen u Parizu Jérémie Queyras. Mjesecima su se tajno sastajali u jednoj prostoriji u vladinoj četvrti u Berlinu mladi umjetnik i njegov model. Satima bi, slušajući klasičnu glazbu, razgovarali o svemu i svačemu. Bivša kancelarka nazvala je to “našom malom avanturom”, a na kraju je portret izložen u muzeju Bode u Berlinu.
Poznat po slikama i skulpturama starih majstora, muzej je sada i privremeni dom impozantnoj slici bivše kancelarke, odjevene u plavu verziju jednog od njezinih mnogih prepoznatljivih sakoa s velikim gumbima. Izgleda malo skučeno, lice joj je lagano izlizano; znak, možda, da je pritisak 16 godina na vlasti ostavio trajan trag.
Čekao tri godine
Kada se danas pogledaju odnosi unutar Europe i njezin položaj prema velikim svjetskim silama, teško je zaobići nasljeđe Angele Merkel. Koliko je njezina politika pripremila Europu za vrijeme nakon nje, a koliko je, možda i nehotice, pridonijela problemima s kojima se Berlin i Europa danas suočavaju — od odnosa s Washingtonom i Moskvom do sve složenijeg odnosa s Pekingom i Parizom?
Merkel je prije deset godina predstavila plan integracije imigranata, braneći slobodu i demokraciju, kako je rekla. “Danas, kao i u prošlosti, uvjerena sam da to možemo učiniti, ispuniti naš povijesni zadatak, koji je povijesni test u doba globalizacije. Možemo to učiniti.”
Već su tada počeli incidenti s imigrantima, napadi na njih, ali i napadi samih imigranata na Nijemce. Merkel je obećala temeljite istrage, ali je priznala da postoji i strah među građanima. “Opći osjećaj neizvjesnosti užasan je”, rekla je, priznajući da su ljudi zabrinuti za svoju sigurnost.
“Država mora ispuniti svoj zadatak i vratiti najveće moguće povjerenje. I na tome radimo.” Bilo je to u vrijeme kada je Merkel odlučivala hoće li se kandidirati za treći mandat, a u europski partneri već su iskazivali nezadovoljstvo njezinom politikom prema migrantima.
Javno nezadovoljstvo
Migrantska kriza bila je jedna od najtežih političkih prekretnica tijekom mandata Angele Merkel. U Njemačku je u kratkom razdoblju stiglo oko 1,1 milijun izbjeglica, što je otvorilo žestoke rasprave o tome gdje povući granicu između humanosti, sigurnosti i kontrole državnih granica.
Joachim Herrmann, tadašnji bavarski ministar unutarnjih poslova, tražio je zaustavljanje politike dopuštanja ulaska migrantima bez odgovarajuće kontrole, čime je otvoreno osporio pristup vlade Angele Merkel. Kao član CSU-a, sestrinske stranke CDU-a, inzistirao je na migracijskoj politici utemeljenoj na vladavini prava.
Merkel je, međutim, ostala pri stavu da Njemačka treba pomoći ljudima koji bježe od rata i nevolje, uz istodobnu odlučnu borbu protiv terorizma. Vjerovala je i da bi migranti dugoročno mogli pridonijeti njemačkom gospodarstvu i industriji, što se u određenoj mjeri i ostvarilo.
No, odnos javnosti prema migraciji postupno se mijenjao. Podrška Merkelinoj politici slabila je, dok su brojne europske zemlje pojačavale kontrole na svojim granicama. Migracijska politika tako je od jednog od simbola Merkelina humanitarnog pristupa postala jedno od pitanja koje će obilježiti raspravu o njezinu političkom nasljeđu.
Moralno ispravna
“Postoji nešto što bi pristalice desnog i lijevog centra mogli učiniti:
umjesto da diskretno mrmljaju da su, recimo, Merkel ili Biden pogriješili u imigracijskoj politici ili da je ona moralno i ekonomski ispravna, ali politički glupa, mogli bi shvatiti poantu da je kontrola nad granicama sine qua non nacionalnog suvereniteta, da su masovne migracije bez izričitog zakonodavnog pristanka politički nepodnošljive, da se od migranata treba očekivati da prihvate, a ne odbace vrijednosti zemlje domaćina i da se od domaćina ne treba očekivati da se prilagode vrijednostima koje su u suprotnosti s liberalnim društvom.”
Ali već je bilo kasno. Migranti su došli, dolaze i Europa nikako ne može naći formulu kako efikasno kontrolirati svoje granice. Plan Angele Merkel propao je, a problem je ostao europskim političarima da ga riješe.
I tu nastupaju oni s krajnje desnih pozicija, koje danas proziva bivša kancelarka. I poziva na politički obračun s njima.
Prije mnogo godina svjetski mediji opisivali su odnos Angele Merkel i Vladimira Putina kao rivalstvo povijesti, nepovjerenja i moći.
“Bio je mršav u svom tamnom odijelu, gotovo vučje figure, nervozan i neočekivano mladolik za predsjednika Rusije. Uzimajući govornicu pod kupolom obnovljenog Reichstaga, Vladimir Putin ubrzo je prešao na njemački, s tečnošću koja je iznenadila njemačke zakonodavce i prozapadnom porukom koja ih je umirila.
Hladni rat činio se završenim”, jedan je od novinarskih tekstova iz 2001. godine, kada je Putin bio prvi ruski čelnik koji se obratio njemačkom parlamentu, a zastupnici su skočili na noge i pljeskali jer su se mnogi divili što tako dobro govori njihov jezik.
Nije pljeskala
Merkel, tada relativno neiskusna u ulozi vođe opozicije, nije pljeskala. Puno će još toga slijediti u idućim godinama, pa je Merkel postala braniteljica Europske unije i zapadnih liberalnih vrijednosti, a Putin ekvivalent modernog ruskog cara koji želi razbiti Europu i njezin poredak. Nadživio je Georgea W. Busha, Baracka Obamu, Tonyja Blaira, Davida Camerona, Jacquesa Chiraca, Nicolasa Sarkozyja i mnoge druge. Na kraju i kancelarku, Mutti, kako su je od milja zvali Nijemci.
Biografija Angele Merkel ukazuje na to da žena može postati najmoćnija na svijetu i u svijetu moćnih muškaraca u politici. Angela Merkel nije redefinirala samo način na koji Nijemci vide sebe nego i način na koji političari diljem svijeta percipiraju žene na vlasti.
Posljednjih dvadeset godina Europsku uniju uglavnom su vodile žene. Istodobno, EU se u proteklih dvadeset godina istaknuo kao globalni lider, povećavajući broj članica i istovremeno svoju političku i ekonomsku integraciju te sposobnost rješavanja velikih kriza. Angela Merkel došla je na vlast kao kancelarka Njemačke 2005. i na toj je dužnosti ostala 16 godina. Bila je neupitna donositeljica dogovora i osoba koja ujedinjuje, bez obzira na to tko je bio predsjednik Europskog vijeća ili Komisije.
Njezino nasljeđe bilo je postavljanje Ursule von der Leyen. I druge ključne pozicije zauzimaju žene: visoka predstavnica Kaja Kallas, predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde, predsjednica Europske investicijske banke Nadia Calviño i predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola.
U svijetu u kojem više od 90 posto pozicija šefova država i više od 80 posto ministarskih pozicija drže muškarci.
Vladavina žena
Dok je bila kancelarka, često se govorilo: “Cijenimo i volimo Merkel, a preziremo njezinu stranku.” Boris Johnson opisao je Merkel kao “titana diplomacije”, a divio joj se i nesretni grčki ljevičar Aleksis Cipras.
Od dolaska Donalda Trumpa Angelu Merkel mnogi doživljavaju kao posljednju braniteljicu liberalnog međunarodnog poretka. Ona je uspješno održala svoju stranku, razne velike koalicije i EU na okupu u ključnim trenucima. Ali to je mogla učiniti samo zato što je, tijekom procvata temeljenog na njemačkom izvozu, uvijek bilo dovoljno novca da kupi pristanak svih.
Budući povjesničari vjerojatno će se diviti njezinim taktičkim vještinama u mikropolitici, no mogli bi zaključiti i da je trebala učiniti više u pogledu klimatske krize.
Merkelizam je danas mrtav. Općeprihvaćeno je da je merkelizam ostavio kancelarkinu stranku kao intelektualno šuplju ljušturu, tvrdi The Guardian. No teško je tvrditi da je itko doista artikulirao viziju kršćanske demokracije 21. stoljeća. To je jedan od razloga što su tolike stranke desnog centra učinkovito integrirale krajnju desnicu: bez vlastitih ideja i bez jasnog osjećaja gdje bi se trebale povući granice između desnog centra i krajnje desnice.
Nije lako, zapravo je strašno teško, biti 16 godina na čelu neke vlade, posebno njemačke. To je jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu, i intelektualno i fizički. Većina političara umori se već nakon dva mandata, što nije čudno. Angela Merkel izdržala je četiri mandata.
Ako euro propadne, propada i Europa, govorila je Merkel. Zauzela se za pomoć Grčkoj i pokazalo se to dobrom odlukom jer je danas Grčka sređena država, bolja od mnogih u EU-u.